Potvrda velike forme trenutno svjetskog no.1 metalcore benda koji iza sebe ima i brojnu christian-rock publiku urodio je do sada najkompaktnijim, najzrelijim, ali i najuspješnijim albumom koji je već u prvom tjednu po izlasku dosegnuo USA no.11.

Već nekoliko godina se nećkam hoću-neću da posvetim poneki trenutak ovome bendu i da skrpam nekakvu škrabotinu o njima. Često sam ih spominjao u različitim kontekstima i mnogo puta su mi razbijali pozitivan dojam, a osobito na drugom živom albumu "Home" gdje su toliko daleko otišli pretjeravši s tehniciranjima da su mi ubili svaku daljnju volju za metalcoreom. Međutim, onu drugu stranu njihovog enormno žestokog stila prekrcanog krikovima i urlikanjima frontmena Jake Luhrsa ko' da ga nabijaju na kolac, čine izuzetno pozitivistički tekstovi nadahnuti religijom, vjerskim i duhovnim preokupacijama, te katarzičnim nabojem zbog čega ih se, barem u Americi, smatra jednim od vodećih christian-rock bendova uz daleko najpopularnije Creed, P.O.D. i Underoath.

Osnovani su 2003. u Manheimu (Pennsylvania, USA) kada su još bili srednjoškolci, a naziv benda je igrom slučaja došao od njihovog prvog pjevača Jon Hersheya koji ih je napustio 2004. i osnovao instrumentalni post-rock sastav Bells. Kada im je drugi album "Messengers" (2007) dospio na officijelni USA no.81 usput osvojivši i no.1 na christian-rock listi albuma, u medijima su se počele pojavljivati raznorazne špekulacije oko tumačenja njihova imena povezujući ga sa svetim Augustinom, paklom, arkanđelima i sličnom religijskom ikonografijom. No, stvarna priča je sasvim drugačija i strahovito je morbidna. Hershey je prije nego što je postao frontmenom imao djevojku August. Kada su prekinuli nakon nekih mučnih natezanja, ona je sva ljutita i u napadu bijesa ušetala u njegovo dvorište i od srdžbe zapalila kućicu u kojoj je bio pas, crveni irski setter koji se zvao Redd. Pas je izgorio zajedno s kućicom, a drugi dan se u lokalnim novinama na naslovnici pojavio napis 'August Burns Red'. Grozno... Hershey koji je predložio taj napis za naziv benda kao obol na svojeg kućnog ljubimca ipak očigledno nije smatrao da bi sastav s ovakvim imenom i lošom karmom koja je stajala iza toga, a naposljetku i sa žestokim metalcoreom mogao postići išta više osim simpatija poznanika i uskog kruga publike. S ekipom je uspio snimiti samo prvi EP "Looks Fragile After All" kojeg je 2004. objavio CI Records. Na njegovo mjesto je 2005. došao Josh McManness, te bend iste godine potpisuje ugovor sa Solid State Records i objavljuje solidan, ali prilično konfuzan debi album "Thrill Seeker". Nakon dvije godine upornog rada i stalnih svirki na kojima su rapidno proširivali krug publike, te treće promjene vokala (od 2006. kao stalni frontmen dolazi Jake Luhrs), desio se iznenađujući uspjeh sa spomenutim albumom "Messengers", a potom i tri najvažnije turneje u dotadašnjem dijelu karijere. Prva je bila sa As I Lay Dying i Misery Signals po USA i Kanadi, zatim američka sa Greely Estates, Six Eats Airplane i A Skylit Drive, a naposljetku i jednomjesečna turneja po Europi kada su svirali u 13 zemalja. Nama najbliže bili su u Italiji koncem studenog 2007. U pauzi između dva albuma učestvovali su na nekoliko kompilacija i u filmu "The Spirit", a između ostalog 2009. su napravili i vrlo šašavu obradu "...Baby, one more time" Britney Spears za specijalnu kompilaciju s obradama pop pjesama pod nazivom "Punk Goes Pop, vol.2". Uoči izlaska narednog albuma još su održali dvomjesečnu turneju sa srodnim metalcoreašima All That Remains. Unatoč tome što su album "Constellation" pustili u opticaj kao free-download tjedan dana prije samog službenog izlaska, na veliko iznenađenje su dosegnuli enormno velik uspjeh zauzevši USA no.24, a album se još uvijek dobro prodaje i pretpostavlja se da je dosegnuo milijunsku nakladu. U tri različite promotivne turneje između ostalog su nastupali i sa najatraktivnijim christian-rock zvijezdama Underoath, a u jesen 2010. su objavili drugi live album "Home" nakon kojeg su koncem iste održali veliku zajedničku turneju 'No Sleep Til Festival' po Australiji i Novom Zelandu u paketu sa Megadeth, We Came As Romans, NOFX, Dropkick Murphys, A Day To Remember, GWAR...

Kao što je već rečeno, "Leveler" im je najzreliji album do sada. To se očitava prije svega u ukroćivanju svih onih dosadašnjih pretjeranih tehniciranja koje su se ovdje pretvorile u konkretne melodije od kojih se neke od njih čak mogu i zviždukati. Osim toga, aranžmani im više nisu onako kaotični i rastrgani, nema više zvrzlanih solaža i gitarističkih eskapada Brenta Ramblera i JB Brubakera, a nekoliko kompozicija je u sporijim i umjerenim tempovima, te se po svemu uočava da su odlučili 'stati na loptu', detaljno analizirati sve ono što je nekad bilo pretjerano neurotično, te sve zapetljane i zbrkane ideje posložiti u kristalno jasan konglomerat zvuka koji je uz sve ovo i najbolje produciran rad do sada (produkciju potpisuje Jason Suecof). Jedino što je ostalo isto su bijesna Luhrsova urlikanja, a da se i on smirio, ozbiljno bi se mogli zapitati šta je onda od ranijeg ABR-a ustvari ostalo...

Ma, da, ostalo je mnogo toga, uglavnom svega onoga što se ranije naziralo, a nikako nije dolazilo potpuno na vidjelo. Uvodna "Empire" je praktički ostatak nabrušenog metalcorea, no središnja melodijska solaža koja uvlači u sasvim neočekivan mid-tempo sa zborskim pozadinskim ovacijama uzdignuta je do razmjera stadionske himne. A ovakvih neočekivanih iznenađenja na albumu ima gotovo u svakoj pjesmi. Kroz narednu "Internal cannon" izmjenjuju se skoro simfonijske gitarističke melodije, žestoki tempovi sa metamorfozama u lagane dionice, pa čak i sasvim nenadani, nedistorzirani zvuk koji katkad zazvuči kao funk pop/rock s veoma letargičnim detaljima, pa i sexy latino-salsa ritmovima!!! Teško za povjerovati, ali ovo uistinu vrijedi čuti... "Divisions" i "Cutting the ties" slijede ovakve primjere kada aranžman krene po starom kaotičnom receptu, no on se naglo pretvara u daleko slojevitije strukture sa laganijim tempovima koji ama baš ništa ne oduzimaju na energiji i kreativnoj snazi benda. Dapače, sve to ovdje samo dolazi u prilog kao veliki plus s kojim se jasnije uočava sav njihov kompleksan, može se reći i progressive pristup koji je do sada upravo zbog brzine i pretjeranih tehniciranja stvarao totalni kaos. Pjesme poput "Pangea", "40 nights" i "Poor millionaire" su ovdje u funkciji nemilosrdnih komada koji razaraju, dok je jedan od niza neočekivanih trenutaka tromih tempova prikazan u "Carpe diem" s do sada neprimjećenim minimalističkim pristupom s kojim podižu dinamiku pjesme koja iznosi, za njih vrlo dugačkih 5 i pol minuta. Ista također ima središnji dio koji je potpuno izvan metalcorea i zvuči kao recimo atmosferičan indie-rock sa finim dream-pop/shoegazerskim melodijama. Pred samim završetkom albuma dolazi kratki instrumental "1/16/2011" bez distorzija u veoma laganom tempu s elegičnim melodijama, a to je ustvari još jedan korak ka razgradnji i usavršavanju njihovog stila. Završne "Boys of fall" i naslovna "Leveler" samo potvrđuju visokooktanske vrijednosti hardcore ritmova, simfonijskih metal solaža i posvemašno dramatičnog krešenda.

No, tu su još i 4 instrumentalne bonus skladbe s kojima se ABR potpuno udaljuje od klasičnog metalcorea pokazujući da je njihova glazba sposobna parirati i nekim sasvim drugačijim žanrovima. Za "Internal cannon" u akustičnoj verziji produženoj na 5 minuta (original iznosi nešto manje od 4 minute) nikada ne bi ste rekli da je metalcore pjesma. Ona ovdje zvuči kao nešto tananiji rad recimo Vlatka Stefanovskog i Miroslava Tadića. A kad čujete "Empire" u elektronskoj verziji nalik na demo session Atari Teenage Riot bez žestokog hardcorea i gabbera u pratnji ritam mašine, njihova instrumentalistička virtuoznost koja je ovdje upriličena na synthu dolazi do potpunog izražaja kao stanoviti math-electro. Tu su još "Pangea" koju je obradio njihov prvi frontmen Jon Hershey sa svojim bendom The Bell u veoma lijepom, ambijentalnom i atmosferičnom post-rock maniru, te "Boys of fall" u klavirskoj izvedbi Zachery Veileuxa koja po svim performansima pokazuje karakteristike klasične klavirske sonate.

S ovim albumom August Burns Red su definitivno nadmašili sva očekivanja pri tome ostavši vjerni svojem metalcore stilu. Bogati sadržaj s mnogo novih elemenata s kojima apsolutno nisu izgubili na dinamici podjednako je pristupačan starim fanovima kao i onima koji će to tek postati. Usavršili su stil, a ako ovako nastave dalje, ne bi bilo nikakvo iznenađenje da jednog dana, možda već na idućem albumu naprave metalcore hit svjetskih razmjera.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/07/2011