Neka novost možda nije da je istina odavno mrtva, ali je zato kao inspiracija umjetnicima redovito zanimljivo tematsko područje koristeći je kroz duhovite, satirične, ozbiljne ili, ovisno o slušatelju - vulgarnost i banalnost poput masnog vica u kome ne treba svemu vjerovati jer se danas svašta može falsificirati, metaforizirati, izmišljati i lagati, a da ostane u domeni zdrave, provokativne, čak možda i skandalozne šund dosjetke. Ne treba dvojiti da je ovom slovenskom dvojcu ili trojcu (spominju se kao autori glazbe Simon Bergoč i Edo Fičor, a autor tekstova Vid Sagadin Žigon, te kao autor omota Vladimir Ristić - Pekar iliti Spoon Blind Williams) humoristična provokacija jedno od glavnih oružja. I to provokacija bazirana na lažnoj istini, izvitoperenim činjenicama i instanci vlastitih prosudbi. Premda ovaj drugi album, kao niti prvi iz 2017. nema striktno usmjeren koncept, kroz uglavnom instrumentalističke teme ili rjeđe, one u kojima se koriste spoken-word (gitaristički noise "Jebi se smrt") i tko zna kakvi samplirani vokali, nižu umjereno kompresiranu industrijsku buku koji sami proizvode živim bubnjevima, gitarom, klavijaturama, basom, škripovima, šumovima, elektronskim pomagalima, snimljenim zvukovima… protežući jazz eksperimente minimalističkih improvizacija ("Dromedar superstar") s obiljem ambijentalnih i atmosferičnih dionica objedinjenih dramatičnim dinamikama u formate koji su tek naizgled providni, šturi i nezainteresirani za komunikaciju s auditorijem. Ali, već je to sama dovitljiva laž: ne, Dvosed se itekako trudi postići feedback svoje glazbe istom mjerom kao što su se to primjerice žustro trsili jedni od pionira ovakvog izraza - prvi radovi Kraftwerk (prva dva-tri albuma), dobar dio plejade eksperimentalnih krautrockera (posebice Neu! i Faust), te Cabaret Voltaire, Throbbing Gristle ili Einsturzende Neubauten kojima je odreda izvorno polazište bilo znatno drugačije u apstrakciji, psihodeliji, elektro-akustici, buci, punku, modernoj klasici i post-avangardi. Objekt Dvoseda su u prvom redu opsesije životom, smrću, filozofijom, prirodom i fizikom s jasnom namjerom otići barem malo dalje od današnjih stereotipova hipsterskih egzibicija kad su već ionako najmanje 4-5 desetljeća zakasnili za prvim valom eksperimentalnih rockera i muzikanata suvremene scene. Na ovaj način kako rade, uočljivo je postizanje brisanja granica između realnog i iracionalnog metaforički ismijavajući žudnju za sveopće glorificiranim socio-politički angažiranim, ekološki osviještenih, psihološkim, religijskim i inim aktivizmom kakvim pršte i pucaju mnogi nafurano udareni i potkovani autori. Jer, ovakvu kulturu definira kompetentnost, a zajedno s time i završetak jedne umjetničke privatne slobode, o takvim temama bi se trebalo znati baš sve, one bi trebale biti svima dostupne i o njima bi se trebalo stalno voditi goruće pozornog računa. A ta Dvosedova namjera otići bar malo dalje od današnjih suvremenika nije slučajna: oni žele pokušati psihološki odgovoriti zašto su nam primjerice važni micelij gljiva, grbodeve, Cassini, Cioran, te koja je funkcija levitiranja i gravitiranja ka nečemu dajući svoj odgovor za orijentaciju u zbrkanom svijetu pretvarajući od stvarnih manipuliranja pravu istinu prikazujući je preko afektivne laži kakvom nas obasipaju mediji.

Dakako, u njihovom inteligentno postavljenom rakursu nema direktne konfrontacije, a nema je iz barem jednog bitnog razloga - granice slobode izražavanja, pa čak i za umjetnost se danas određuju na sudu jer je i u našoj zapadno-balkanskoj demokraciji, kakva god da jeste, jedina prava procjena da li je nešto satira ili obična uvreda ona koju izreče zakonom naoružan do zuba predsjedavajući procjenitelj. A Dvosed su se i u tome izvitoperili: u ovakvom svijetu prepunom laži i apsurda kada se više u ništa ne može biti siguran što je prava istina, oni se mogu šegačiti s alegorijskim definiranjem istine, tako da nisu daleko od potpunog umjetničkog učinka u kome je autor rekao istinu služeći se lažima.

Najrasplesanija, nabijena topotom obrednih bubnjeva, filovima gitarskih distorzija i elektronskim disonantnim basovima "APKM črvi" (Apologija prevretega kačjega mleka) je u tom pogledu najdirektnija zajedno sa spomenutom "Jebi se smrt", a odgovori na ostale katakombe i labirinte na provizornu kulu laži počivaju na tome da se istina može izreći i dogovorenim konformističkim lažima najavljujući društveni i kulturološki odjek predstojeće katastrofe, one u kojoj se čovjek više neće moći snaći u pretovarenoj kataklizmi informacijskih 'ghost-town' i 'citizen' kontraverzi s milijunima, takozvanih provjerenih dokaza. Moš' si misliti…

Naslovi: 1.Nabob, 2.Micelij gobe, 3. …, 4.Dromedar superstar, 5.APKM črvi, 6.Jebi se smrt, 7.Cassini, 8.Cioran, 9.Levitacija, 10.Gravitacija

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 03/05/2019