Braća Lou (vokal) i Pete Koller (gitara, prateći vokal) gotovo su pune 3 decenije predstavnici razvikane NY hardcore scene, no bez obzira na ogromnu reputaciju i mnogobrojne turneje s Agnostic Front, Napalm Death, Sepulturom, NOFX, Comeback Kid, Hatebreed, Pennywise ili Rise Against, nikad nisu ostvarili niti polovičan komercijalni uspjeh poput njih ili gradskih rivala Biohazard. Činilo se da će širokom auditoriju pristupiti nakon trećeg albuma "Scratch The Surface" (1994) pošto se naslovni singl zajedno sa "Step down" vrtio u komičnoj animiranoj MTV seriji "Beavis and Butt-head", ali niti tada, pa niti kasnije nikad nisu ostvarili plasman na USA i UK listama najprodavanijih albuma. Mnogi krivicu svaljuju na loš marketing bivših etiketa East West Records i Fat Wreck Chords koji se nisu fleksibilnije potrudili za promocije albuma i nekolicine idealno izabranih singlova s upečatljivim spotovima (posebice "Us vs. them" i Potential for a fall"). Tek su prelazom u današnji Century Media Records okusili slast donekle komercijalnog uspjeha devetim albumom "Based On A True Story" 2010. koji im je dosegao no.40 u Njemačkoj i zabilježio doduše sitne plasmane u Belgiji (no.95) i Francuskoj (no.162). Postava benda je neprekidno konstantna još od drugog albuma "Just Look Around" (1992): uz braću Koller i dalje su Craig Setari (bas, prateći vokal) i Armand Majidi (bubnjevi) što dovoljno govori o njihovoj uigranosti i nekim očekivanjima od ovog 11. studijskog albuma. Sve je ovdje isto kao i prije dvadeset godina: krvavo-urlikajući vokal, metalizirano-punkerska gitara, snažan hc tempo, melodičan bas i gromoglasne arije u konceptu s kojim su tada bili posvemašna novina u hardcoreu podjednako korespondirajući metalom i punkom. Po običaju nema solaža, Pete nesmiljeno šiba gomilu riffova, međutim očito je da ga je 'pojelo' vrijeme spram metalcoreaša. To nikako ne znači da album nema svojih vrsno izgrađenih pjesama, ali sve slijede njihovu staru formulu energičnih parola koje se peglaju od prve "Sound the alarm" sve do zadnje "DNC" stvarajući zavodljivi kaos za poganje i headbanging. Kako kome više odgovara.

Tek se mogu iz ovog obilja gordih uvjerenja o svemu i svačemu (lokalna prepucavanja, lekcije iz povijesti, izgubljenim ratovima, klincima koji nose oružje...) izdvojiti nešto umjerenija "Get Bronx" s djelomičnim hip-hop vokaliziranjima i jedna od najkraćih "Act your rage" (1.27) u dvodjelnom aranžmanu. Činjenica jest da nema ponuđenog odabira pojedinačnih pjesama jer su sve manje-više agresivne sa silovitim tempovima i neprekidnim inverzijama akorda, ali im se mora priznati da su i nakon 25 godina od čuvenog debija "Blood, Sweat and No Tears" (1989) još uvijek bend koji frca energijom, bijesom i uvjerenjima bez obzira slagali se s njima ili ne. Lou je sposoban svojim vrištećim i prkosnim načinom vokaliziranja s podosta demagoške kritike i cinizma uvjeriti i suprotnu stranu u ispravnost životne filozofije i pakosnih političkih pikantnosti, a ova ekipa koja ga nesmiljeno prati pokazuje da za dobar hardcore unatoč stilskoj klišeiziranosti još uvijek može poprilično jako išamarati najljućeg neprijatelja.

Naslovi: 1.Sound the alarm, 2.2061, 3.Road less traveled, 4.Get Bronx, 5.Part of history, 6.Losing war, 7.Never back down, 8.Facing the abyss, 9.Act your rage, 10.Disconnect your flesh, 11.Beltway getaway, 12.Sidelined, 13.Outgunned, 14.DNC, 15.Stand down (bonus), 16.With all disrespect (bonus)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 03/11/2014