Deset britkih pjesama prožetih garažnim punkom i oldschool manirima konačno su ugledale svijetlo dana i mrak noći u kome je ovaj zagrebački četverac prašio posljednje 2-3 godine. 18.II 2017. bili su predgrupa beogradskim Dža ili Bu sa setom od 10 pjesama od kojih se na ovome izdanju pronašlo jedno 6-7 komada vrlo dobro odsviranih i snimljenih u studiju kod Mahe s masteringom Žarka Dragojevića iz Geenger Audio Servicesa pokazavši svu čar naše domaće garaže i pripadajuće scene.

Bend je sastavljen od prekaljenih veterana koji su zanat kovali u Patarenima, Rizolu, Bombarderima, Komesaru, Problem Child, Southern Alias..., pa ne treba nikakve sumnje polagati na njihovu stručnost i potkovanost. Gitarist i vokalist Robert Suevich ima poprilične glasovne sličnosti s Tomfom iz Kawasaki 3P, a to odmah može evocirati na zajedljivu i ironičnu referencu pogotovo dok se promotre lirski parametri koji su uglavnom u opsezima karikirane paranoje u aspektu socio-političke i društvene realnosti. Štoviše neki od tekstova su sjajna šamaronka koječemu, tj. svijetu i okolini u kojoj obitavaju ne prežući niti od humoresknih kritika starim ishlapljelim freakovima koji su nekoć bili hipici, a danas su penzioneri, punkerima što misle da je furka rasprodana jer vladaju neki sasvim drugačiji naraštaji, zatim seljačinama u političkim strankama, paradoksima na račun svakog miga promijene društvene svijesti, hipsterima što svoju ulogu vide u retro kombinacijama s učestalim E-bay eksponatima, pronađe se i medijskih konotacija s kojekakvim špekulantima, pa i vrlo aktualne teme odlaska u inozemstvo, prisjećanja na stare gastarbajtere, a i komika oko skladanja pjesama i 'pop' obrazaca, te vrlo smiješnih crtica o intimnom životu provoditelja reda i mira.



Kroz sve to provlači se potpuna autorska crta svijesnog promišljanja o ulozi jedinke u takvoj okolini, one jedinke koja jest frustrirana i razočarana, ali ima dovoljno smionosti da o svemu tome progovori kroz šaljivi cinizam i sarkazam ne susprezajući se niti vlastitih mana, ali u kompletu sumirajući, one su najmanje krive za nedostatak ljudskosti, istinske pravde i poštenja. Tekstovi su vrlo dobro sročeni bez nekih pravelikih anomalija, plebejizma i primitivnosti. Univerzalno na inteligentan punkerski način prikazuju stvarnost ne zataškavajući nikakve malverzacije, te ne ulaze u nepotrebne diskusije kao što to često naši mlađi punk/garage bendovi znaju šandrcati s nekim trivijalnim opsesijama ili parodiranjem na neku striktno im zacrtanu furku koju rijetko kada uspiju u potpunosti predočiti, osobito ako pjevaju na engleskom, uh. Istina, ima ovdje i pametovanja, ali ona su razborito sročena kroz kratke viceve i crtice od kojih se nikako ne može ostati ravnodušan poput primjerice 'tonem na dno, a davim se žedan/ ...čovjek bez lica u oči nas gleda/ ...Kain Abelu grob kopa/ zagnojit će zemlju da procvjeta Europa' ("Nove vijesti") ili 'život koji glumiš, uči se na cesti' ("Hipster hop").

"Čoban iz Gnijezda Zmajeva"

'Sišao je s brda u veliki grad
U opancima, znojan i mlad
Posvuda žene ko' u stadu vrve
Anno domini 91-e

Manje pametan, a mnogo jak
Uspio je brzo jer Bog mu dao znak
Čuo je poziv ravno sa neba
Digao je ruku u stranci gdje treba

Košulja Armani, Rolex sat
Firme na crno i starletuša
Bijesna kola, Penthouse stan
Bijela jahta i rodijački klan

Stavio crni kufer na stol
Na crkvu stavio novi krov
Uvijek u pravu u prvom redu
Svi se guraju, iz ruke mu jedu

Oko vrata kila mu zlata, on je lažni invalid rata
Ujutro crven, noću crn, pred sudom čist je ko' ružin trn
Novine hvale, novine žmire, iz dupeta mu tuđe nogice vire
Sa ekrana te gleda ravno u oči, svjetski si prvak u 'žderi i loči'

Čoban iz Gnijezda Zmajeva
Čoban ko' rock'n'roll star
Čoban - nisko čelo, velika glava
Čoban - prsa rutava'

Kao što je lirika jedan od ključnih faktora ovog vrlo duhovitog albuma, tako je i glazbeni dio posložen u dosljedne relacije uglavnom kratkih i nabrušenih pasaža od dvije do tri i pol minute. Uvodna "Legenda" od 2 minute para jednostavnošću ko' UK Subs, a da spomenem, bas Venko Burčula ima i solo izleta, "Stojimo na mjestu" kompaktno predočava igru dvije gitare s dinamički uređenim fragmentima (drugu svira Robert Mahović), potencijalni hit "Hipster hop" opet ima onaj rockerski elan Anti-Nowhere League, pa je zato nešto duža (3 i pol minute), a ima i nešto dulju i slobodniju solo dionicu, već spomenuta "Čoban iz Gnijezda Zmajeva" (obrada "Nice boys" Rose Tattoo iz 1978.) je pak prava garažna punk-rokačina s usnom harmonikom Milko Kiša - Dede i Saše Vrbata na vokalu, te je apsolutni vrhunac albuma, dok je "Nove vijesti" u brzoj ska/punk kombinaciji poput Pekinške Patke s prvog albuma "Plitka poezija" i prva dva singla "Bila je tako lijepa" i "Bolje da nosim kratku kosu". Jedina pjesma koja tematski ne zadovoljava postavljene angažirane kriterije je "Rekla si" o emotivnim preokupacijama, ali može joj se progledati kroz prste jer je kratka zafrkancija koja na završetku ima i poznate štoseve "California über alles" Dead Kennedys. No, najlaganija i najdulja (čak 4.14), ali zato i najkomičnija je "Pendrek" više u hard-rock maniru, a tu se osjeti i prisustvo nekadašnjih velikih legendi Rose Tattoo, kao i himnični refren 'korak naprijed, natrag-dva, pendrek šeta desnica', ha-ha-ha! Do konca ovog sjajnog rada su intimne pripovjesti kroz kratku "Pad" u kojoj je i bubnjarMarko Gregoraš dobio šansu da se razmaše s prelazima, zatim frenetična "Ravna linija" koja se doima najfleksibilnijom alternativom današnjim trendovima zahvaljujući završnim stihovima 'dokad ćemo biti mi iritantno poslušni? Ušuškani u brendove, glupe TV serije? Vani glad, vani jad, unutra je surogat od života glumljenih, od života fulanih/ di si sad, di si ti, baci kamen na jen-dva-tri/ i pogodi pravilno, osjećaj se stabilno', te ubjedljiva punk himna "Dijaspora" od samo minutu i 42 sekunde.



26 minuta i 54 sekunde iznosi ovo sjajno oi!/punk/garage-rock ostvarenje koje je trebalo doći tamo negdje u vrijeme prvog albuma Hladnog Piva, pa čak i prije toga, no malo tko je tada od izdavača polagao nade u punk bendove da mogu išta više komercijalnog učiniti kad je prvi i najvažniji val odavno prošao. Danas to više nije bitno. Glazba i stil su ostali zacementirani kao evergreen stupovi klasicizma, a ove iskusne muškarčine to rade na najbolji mogući način bez prepotentnosti i lažnog moraliziranja, te bez nekakve pop-punk patetike i namjernih mainstream opstrukcija da zadovolje kriterije šarlatanskog poimanja cijele anarho-subkulture. Iskreni su u pristupu, mada bih osobno volio da su još brži i energičniji, čak ponekad i u hardcore elanu, ali i ovako je sasvim okey. Album je ovo koji ima svoju veliku vrijednost aktualnim tematskim obzorom i dostatnim kvocijentom inteligencije, a naposljetku, tu je i dovoljno moćna snaga s obzirom na njihove godine da ne moraju glumatati neke zvijezde našeg undergrounda kad ionako to jesu i mogu biti uzor svakome današnjem bendu kako se pravi punk svira i tematski kreira, a da ne bude pretjerano kretenast, ciruksantsko-degutantan, polovičan ili banalno nedorečen. Tko zna šta bi bilo da su Prljavo Kazalište zadržali onu svoju formu s prvog singla "Moje djetinjstvo" i prvog albuma, ali to je samo hipoteza. Mogli su biti najbolji ex-Yu punk bend, a ne komercijalni odjek U2, Springsteena i Simple Minds. "Pad" Rabata oživljava tu prvu iskonsku struju punka i čiste garaže, doduše, na ovakav način se kasnih 70-ih i početkom 80-ih nije niti u ludilu moglo pjevati u rock ili bilo kakvim pjesmama u ex-Yu, toga su se prihvaćali samo hrabri literati i poneki kolumnist vještom sofisticiranošću, no danas kad je sve tako dostupno dok vlada moć izrabljivačkog imperija, ta tenzija lirsko-punkerske snage nema neku bitnu ulogu osim snažne underground potpore da se zna kako još netko osim Vas razmišlja isto, a pri tome se ne suspreže da to javno i obznani.

Naslovi: 1.Legenda, 2.Stojimo na mjestu, 3.Hipster hop, 4.Čoban iz Gnijezda Zmajeva, 5.Nove vijesti, 6.Rekla si, 7.Pendrek, 8.Pad, 9.Ravna linija, 10.Dijaspora

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 16/10/2018

> vidi sve fotke // see all photos