Holger Czukay iliti originalno Holger Schüring, rođen je 24.III 1938. u nekadašnjoj Pruskoj, u Gdanjsku (na njemačkom Freie Stadt Danzig) na obali Baltika. Od 1963. do 1966. je studirao glazbenu akademiju kod Karl-Heinz Stockhausena, jednog od najvećih i najznačajnijih avangardista i onda 1968. osnovao čuveni bend Can u kome je svirao bas gitaru i radio svašta egzibicijski sa svojim kolegama na unapređivanju r'n'r-a prvenstveno izbjegavajući zamke klišeja i negirajući svaki postojeći standard bez lažne patetike i pretencioznosti kakvo je tijekom vremena zadesilo Dire Straits, Elton Johna ili kritičarima omiljenog prenemaganja Bruce Springsteena o egzistencijalnim problemima. Czukay je uvijek bio drugačiji i puno luđi.



Koristio je specifične sintagme na basu prativši ritam i pri tome solirajući svoj melodičan staccato (obožavao ga je pokojni Mick Karn ex-Japan, Derek Forbes ex-Simple Minds, a i Peter Hook, Joy Division/ New Order). Can su objavili 12 službenih albuma u aktivnom periodu od 20 godina (1969-1989), te su najzaslužniji za ulogu krautrocka u transplataciji i utjecajima na psihodelični i eksperimentalni rock, new-wave, post-punk, electro/synth-pop, cold-wave, industrial, noise, indie-rock, post-rock i ine izvedenice proizašle iz tih žanrova. Czukay je bio jedan od pionira samplova: koristio je snimljene zvukove iz prirode na vlastitom magnetofonu da obogati infrastrukturu (donekle zaslužan i za hip-hop sampliranje), a kad nije bio zauzet s bendom, povremeno je snimao solo albume nanizavši 11 vlastitih i 15 kolaboracijskih radova od kojih su mi svakako u neizbrisivom sjećanju ostale suradnje s David Sylvianom kad su njih dvojica eksperimentirajući s ambijentom i psihodelijom izmislili drone, onaj strahovito tromi i disonantno razvučeni glazbeni žanr na albumima "Plight & Premonition" (1988) i "Flux + Mutability" (1989), taman u vrijeme kad sam kao rani dvadesetogodišnjak ulazio u sferu psihodelije otkrivajući instrumentalne kompozicije od po 45-50 minuta sanjarenja. Sjećam se da je jednom u interviewu za magazin Rock (možda i Džuboks) sredinom 80-ih, rekao je da obožava posjećivati Jugoslaviju što je tako otvorena komunistička zemlja i da ima vikendicu na Korčuli u koju svatko malo dolazi. Znači, imao je love od toga što je radio i isplatilo mu se putovati.



No, Czukay je svašta radio tokom karijere s Can, a i na solo radovima, pa ako se zaroni u ovaj njegov peti album objavljen 1982. nezavisno od Can-ovaca na kome je radio s Jah Wobbleom, basistom iz tada svjetski popularnih Public Image Ltd. odakle je netom dobio Rottenovu nogu zbog financijskih malverzacija i Jaki Liebzeitom, kolegom bubnjarem iz Can (umro 22.I 2017.), vidi se streloviti napredak u istraživanjima koja tada nisu bila dobrodošla jer nisu bila pretjerano prihvaćena kod kritike. Za one koji znaju njegov drugi solo album "Movies" (1979) s urnebesnim hitom "Let's get cool in the pool", David Sylvian ga je na vrhuncu karijere s Japan proglasio najboljim albumom svih vremena, ali ovdje se odigrala jedna sasvim drugačija priča. Ovo troje glazbenika je eksperimentiralo sa zvukovima u dub varijanti nalik na "Metal Box" Public Image Ltd. gdje je Jah Wobble dobio i potpunu vokalnu rolu mantrajući sebi u brk mahom nerazumljive metafizičke rasprave o snovima i ondašnjoj poremećenoj stvarnosti vladajuće Margareth Tatcher koja je, na sreću britanske i EEZ (europske ekonomske zajednice, današnje EU), vrlo brzo riješila osnovna egzistencijalna pitanja i tranzicijsku fazu za svega 5-6 godina, a to kod nas na Balkanu traje još od 1991. i nikako da se riješi, a možda niti neće. Elem, Britanija i Njemačka su tada 1982. bile u velikim kompromisima, no spašavala ih je velika radna nacija, bogato društvo, mornarica, brodogradnja, auto-industrija, nogomet i šou-biznis od kojeg je samo Britanija izvukla najveći dio prosperiteta zahvaljujući r'n'r/pop kulturi koja se prodavala diljem planete u multimilijunskim tiražima. Evo samo poredbe: 1982/83 najprodavanija ploča bila je "Greatest Hits" Queen s 25 milijuna, a Pink Floyd su uživali u transparentnosti "Dark Side Of The Moon" i "The Wall" koji su te godine dosegli približno slične cifre. Podsjetimo, 1982. glavni bitanski hitovi bili su "Don't you want me" Human League, "Oh Julie" Shakin Stevensa, "The lion sleeps tonight" odavno zaboravljenih Tight Fit, "Seven tears" Goombay Dance Banda (obradio ga i Darko Domjan "Sedam suza"), "Ebony and ivory" Paul McCartneya i Steve Wondera, "Goody two shoes" Adam Anta, "House of fun" Madnessa, "What?/ Happy talk" Captain Sensiblea iz The Damned, "Come on Elieen" Dexy's Midnight Runner, "Do you really want to hurt me?" Culture Club, "Beat surrender" The Jam i "You can't hurry love" Phil Collinsa, dok su s američke ili s neke druge strane odzvanjali "Eye of tiger" Survivor (tema iz filma "Rocky", dakako), balada "Save your love" Reéne und Renato, "I don't wanna dance" Eddy Granta, a Marvin Gayea je zbog hita "Sexual healing" upucao vlastiti otac, svećenik. Michael Jackson se pojavio tek koncem godine s albumom "Thriller" koji je prodan u nevjerojatnom tiražu od 42 milijuna primjeraka, ali to je bilo godinu dana kasnije, no s Jacksonovim hitovima "Beat it", "Billie Jean", "Thriller" i "Wanna be statin' somethin" se uistinu bilo lijepo družiti na plesnim podijima te godine sve dok se nije saznalo kakav je smandrljosani kompleksaš što ne voli svoju crnu rasu.. Otprilike je tako izgledala 1982. u komercijalnom aspektu, čak su i Kraftwerk imali no.1 UK hit "The model", pjesmu iz 1978., a novi romantizam je imao svoje idole u Duran Duran, A Flock Of Seagulls, Ultravox i nevjerojatno popularnim Classics Nouveaux, ali samo u ex-Yu i Poljskoj (tamo su svirali pred 100.000 ljudi). Oni koji se sjećaju tog vremena znaju jako dobro da su već tada Parni Valjak počeli trkeljati, Aerodrom je imao odličan treći album "Obične ljubavne pjesme", Boa je bila no.1, Šarlo Akrobata se raspao, U Škripcu su bili proglašni najvećim nadama (debi album "Godine ljubavi"), a Zana je bila sveopći hit s "Dodirni mi kolena" i "Majstor za poljupce" s produkcijom Tinnie Varge iz Švedske. Lepa Brena se tek stidljivo meškoljila, a Rokeri s Moravu su dosegli svoj vrhunac punk-folk zajebancije "Naš mali Milojica", "Krkenzi kikiriki", "Sojadinka ovce šiša", "Ja Tarzan, a ti Đejn, lele dunje ranke, od moravski krokodil ću pravim opanke", ha-ha-ha... ma nasmijem se samo dok pomislim na Rokere s Moravu, koja to dobra zajebancija bila. U takvoj pomodarnosti teško je uopće i bilo za primijetiti ovaj neobičan album s odlaskom u altruizam, odnosno ne očekivanje na neku pohvalu. Istina, ovo nije čisti eksperimetalni album, već jedna slobodna session svirka tada trojice itekako potentnih glazbenika koji nisu marili za trendove jer su ih stvarali iz undergrounda ne postavljajući nikakve tadašnje regularne obrasce poput The Clash koji su raspojasani slavom albuma "London Calling" mogli raditi što god žele. Taj kontekst vremena 1982. je jako bitan za ovaj album. Ne zaboravite da su se Throbbing Gristle rasturili godinu dana prije, a Czukay i ekipa su bili na tom neurotičnom savršenstvu buke, diustorzije, elektronike i eksperimenata. Tko nije slušao Throbbing Gristle i ne zna njihovu ulogu u rocku, propoustio je esencijalno važan dio razvoja ka industrial/noise sceni 80-ih, posebice Einsturzende Neubauten, Sonic Youth i Steve Albinija koji je kao producent zaslužan za 'mali milion' odličnih ploča. Czukay je bio pristojni eksperimentalist i ekscentrik uglađenih manira. Nikad se nije javno konfrontirao, te je ovom prilikom prepustio bas gitaru Jah Wobbleu koji je na elektronske podloge svirao svoj prepoznatljivi 'driverski' klek, a Czukay se posvetio gitari, organu, klaviru, te svirci roga, a u prvoj pjesmi "How much are they" je programirao ritam mašinu. U samo jednoj pjesmi je zapjevao i to na njemačkom (u najduljoj "Full circle R.P.S. no.7") tako da je bilo neobično za čuti njegov rad potpisan autorski, a da nije glavni vokalist na njemu. Samo 6 pjesama nejednakih duljina od 4 do 11 minuta proteže približno sličan scenarij kojeg su Can utvrdili svojim tada posljednjim albumom "Can" (1979) nakon kojeg su se razišli (ponovno su se okupili 1986., 1988., 1991. i zadnji put 1999.), a to su potisnute agresije umjerenih eksperimentarija uz slobodne improvizacije na koje je Czukay dodavao kojekakve snimljene zvukove nijansirajući konfiguracije koji puta reproducirajući trake naopačke. Ploča je dugo vremena bila zanemarena jer nakon nje odnosi ovo troje glazbenika nisu bili harmonični: kao da su jedan drugome parirali kontrama. Primjerice gitarski pasaži se pojavljuju i nestaju bez neke određene logike, Liebezeitovo bubnjanje je 'kvrckanje' po obručima uz sitno korištenje bas pedale ili prelaza, a Wobbleov bas monotono repetira u nedogled. Pa ipak, ovo je čudesan album jer ima sasvim drugačije konotacije koje je jedan tadašnji kritičar vlo dobro primjetio da nalikuje na 'vjetar' izmjenjujući razine frekvencija kao da se neprekidno odvijao fade-in/fade-out.



Umnogome pospješena i utjecajima "Metal Box" Public Image Ltd., ova ploča je mračnog spektra s levitirajućim učinkom. Nema striktno dizajnirane melodije, a bome niti određeni vremenski kontekst, odnosno teško ju je ukalupiti u 1982. jer ima svoju, nazovimo 'kvarljivost' koja tada nije odgovarala jer nije imala povijesni kontekst. Nije bila u nikakvom tadašnjem trendu, nije bila vezana uz nikakvu godinu, a niti u neku određenu dekadu rocka, pa stoga i nakon gotovo 40 godina od objavljivanja još uvijek zvuči kao da ne pripada niti jednoj razvojnoj epohi. Može se primjetiti da niti u današnje vrijeme nema sličnih albuma, a kako je ovaj trojac očito izgorio u nakani da se napravi nešto veličanstveno s ovih 40 minuta, tako su ih prve recenzije i kritike (mahom negativne) omele u daljnoj zajedničkoj progresiji. Od nekih ostataka s ovog sessiona sastavljen je naredni EP "Snake Charmer" 1983. na kome je gostovao The Edge (U2), a surađivao je i Wobble, no to im je ujedno bio i posljednji studijski sastanak.

Naslovi: 1.How much are they?, 2.Where's the money, 3.Full circle R.P.S. (no.7), 4.Mystery R.P.S. (no.8), 5.Trench warfare, 6.Twilight world

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 13/10/2018