Premda je od onog prvog i najvažnijeg razlaza benda prošlo točno 33 godine (ne računajući kratkotrajno okupljanje zbog albuma "Rite Time" 1989), te je u međuvremenu objavljeno 7 zvaničnih kompilacija i isplivalo tko zna koliko bottlega, prosto je nevjerojatno da se iskopalo još nekih 30-tak kompozicija kojih se niti sami živući članovi Can ne sijećaju.

Stvar je naime jasna. Kada se bend definitivno raspao 1979., njihov čuveni studio u Weilerswistu je prodan njemačkom Rock'n'Pop Museumu, novac se razdijelio članovima benda, a sva pronađena arhiva je zapečaćena i preseljena u Gronau. U više navrata ta je arhiva što zbog renoviranja prostora, što zbog prenosa na nove medije (video trake, mini-disc, DAT, cd, digitalnu tehniku, 3-D) doživljavala razna tumbanja, inventure, otpise robe, tzv. 'storniravanja', pa je tako pronađen slučajno zametnuti ogroman dokumentarni materijal Can u trajanju od otprilike 30 sati glazbe.

Kako band nije postojao, jedini pravni sljedbenik je bila etiketa Spoon Records kojoj je vraćen materijal, no izgledalo je da to nikoga ne zanima. Materijal je pohranjen i nitko ne zna koliko dugo je stajao praktički netaknut sve dok ga negdje koncem 20. stoljeća nije otvorio Jono Podmore, tadašnji suradnik Irmin Schmidta u projektu Komo. A kako Podmore očigledno nije bio upućen u opus Can, smatrao je, preslušavajući s vremena na vrijeme, da je riječ samo o radnim snimcima, masterima i živim zapisima već ranije objavljenih radova, odnosno o materijalu koji je odavno 'dao svoje' i prodan sa starim studijem. Storija kaže da je Schmidt sasvim slučajno kroz Podmorevu opasku u jednom razgovoru saznao za postojanje tog materijala, te da ne duljim, kada ga je išao preslušavati, imao je vraške muke da dešifrira mnoštvo magnetofonskih traka, mahom bez ikakvih natpisa, nabacanih u nekoliko kartonskih kutija. Detaljim preslušavanjem otkrio je gomile nepoznatih pjesama i općenito, čak i njemu zaboravljenog materijala koji je nastajao na probama ili u studiju, a sve su mahom bile snimke koje je napravio Holger Czukay na svojem dvokanalnom magnetofonu. A Czukay je imao običaj da snima sve ono što su kao bend radili, često i bez znanja benda, te je trake znao strpati na police studija bez ikakvih natpisa na koje nitko nije obraćao pažnju.

Uglavnom, ovdje na 3 cd-a se nalazi praktički sirova srž Can bez ikakve prevelike mudrosti. Snimci jesu doduše odlično masterirani i digitalizirani, naravno u njima ne treba očekivati nikakav koncept, već samo nevjerojatan dokument jednog vremena kada je Can djelovao i bio najneobičniji, posve avangardan bend 70-ih godina. Sad se ovdje mogu voditi mnoge polemike koja je pjesma snimljena u kojoj fazi rada, a puno njih obuhvaća i periode kada su snimali glazbu za film i TV, dok je nekolicina njih bila snimana za potrebe zvaničnih albuma, no nikada nisu objavljene.

Kako Can zvuči - zna se. A sad da se ide detaljizirati od pjesme do pjesme, nema prevelikog smisla. Prvi cd je uglavnom plesan i na njemu, kao i na ostala dva nalaze se kombinirane faze benda sa Malcom Mooneyom i Damo Suzukijem na vokalima, kao i one iz kasnije epohe kada su mikrofone dijelili basist Holger Czukay, klavijaturist Irmin Schmidt i pokojni gitarist Michael Karoli. U uho upadaju uvodni instrumental "Millionenspiel", kao i još jedan odličan instrumental "Graublau" sa mnogobrojnim kompleksnim free aranžmanima (od čak skoro 17 minuta!), šašava mantrička "Waiting for the streetcar" u kojoj Damo Suzuki stih 'are you waiting for the streetcar?' ponovi barem 500-600 puta, zatim još otkačenija "Deadly Doris" i još najluđa "Bubble rap" u trip-hop ritmu s funk basovima i garažno-punkerski prljavom gitarom. Eksperimentalni komadi "Evening all day", "When darkness comes", "Blind mirror surf" su očito nastajali kao podloge za neke filmove, a možda i kao slobodne improvizacije koje se, na žalost, nisu nikad pojavile da posvjedoče kako je Can bio debela preteča industriala i noisea.

Drugi cd, ako je suditi po stilizaciji, moguće da nosi snimke iz recimo doba albuma "Tago Mago", "Ege Bamyasi", "Future Days", "Soon Over Babaluma", te možda i "Landed" i "Flow Motion", elem, one najkreativnije faze kada je Damo Suzuki završavao svoju karijeru u bendu, a vokale su dijelili članovi Can. Ovdje se nalazi odličan, ali vrlo kratki i prljavi snimak "Midnight sky", vjerojatno predložak koji je prethodio čuvenoj "Mother sky". Prava poslastica je "Dead pigeon suite", 12 minuta dugački world-music komad gdje glazbenici osim sa folk motivima koketiraju i sa jazzom, synth-psihodelijom, funk-discom, te 10 minutni rasplesani psihodelični "Abra cada braxas", koji je očito neki zagubljeni song kojeg je Czukay pripremao za svoj solo album "Canaxis" još davne 1969. Također je interesantno čuti "A swan is born", math-rock prije math-rocka i šašavi eksperiment "The loop" sa frenetičnim nabijanjem po pisaćoj mašini uz pratnju akustične slide blues gitare. No, najveće iznenađenje je svakako živa verzija čuvene skladbe "Spoon" u trajanju od skoro 17 minuta gdje su publiku doslovce od prvih taktova natjerali na skandiranje. Ma, ovo je bila preteča techna odsvirana na klasičnu rock postavu...

Treći cd je gotovo kompletno instrumentalan, a otvara ga kaotičan kratki "Godzilla fragment" u live izvedbi, a onda slijedi još jedan predložak za "Mother sky" - "On the way to mother sky". Oni koji se sjećaju koncerta Damo Suzukija u Močvari, čini mi se da je to bilo 2001. godine, sasvim sigurno pamte onaj strašan instrumentalni uvod u "Mother sky". E, da, to je to i ovdje je konačno izvučeno iz zaborava, a izgleda da Damo jedini nije zaboravio ovu ekspresiju. Ima tu još komada koji su rađeni za neke soundtrackove, poput "Midnight men" u pomalo James Bondovskom stilu s ponešto finih gitarskih radova nalik na Edgea iz U2, zastrašujućeg podrumskog bluesa "Networks of foam" (nalikuje na Goribor!), čudnovato rasplesanog tempa koji neopisivo sliči na d'n'b u "Messers, scissors, fork and light", a po jednoj synth-bas dionici bi se moglo reći da je negdje iz vremena nesuđenog hita "One more time". Pa zatim se nalazi na one finije, šminkerskije funk atmosfere iz epohe albuma "Flow Motion" (1976) i "Saw Delight" (1977) u komadu "Barnacles" gdje se čitav bend opustio u rasplesani session s brojnim improvizacijama, a ne nedostaje niti njihovog rada znanog kao 'serija etno krivotvorina' (ethnological forgery series) preko uvrnutog komada "E.F.S. 108". Još su tu uvrštene, vjerojatno filmske ambijentalke "Private nocturnal" i "Alice" (otprilike a'la album "Future Days", 1973), a za kraj su ostavljene dvije uistinu velike poslastice - žive izvedbe "Mushroom" i "One more saturday night". Sa prvom će mnogi vjerojatno ostati razočarani jer je daleko sporija od originala i ne znam šta se to desilo sa Czukayevim basom - uopće ne svira onaj kreni-stani tempo (kojeg sam pred nekih 20-tak godina žustro skidao u jednom demo-bendu), već običan melodično-prostorni, a cijeli bend se doima kao da je bio, ako ne 'pod parom', onda ono vraški barem napušen jer su se svi zaputili u potpune eksperimente koji unatoč svemu, odlično zvuče i pjesmi daju sasvim drugačiju dimenziju. U drugoj, odnosno posljednjoj na ovom cd-u su daleko prisebniji; pogodili su onaj ambijent "Ege Bamyasi" albuma da gotovo zvuči kao studijski snimak sa odličnim međuigrama Karolijeve gitare, Schmidtovih sitnih vezova na klavijaturama nalik na electro-pop, Czukayevog izvitoperenog basa, Liebezeitovih ¾ taktova i šaputavog Suzukijevog vokala.

Cijeli ovaj trosatni box-set je bez ikakve sumnje suho zlato koje daje ravno 27 kompozicija koje nikada nisu objavljene, a mnoge od njih nisu nikada niti svirane uživo! Kao što na samom uvodu stoji, ovdje ne treba očekivati nikakav koncept, već dokument, te tim više se o ovim sjajnim Njemcima (a bio je među njima i Japanac i dva Amerikanca) stvara ona dopunska slika da su radili odlične pjesme i kada nisu bili kreativno nadahnuti, već su se igrali, zezali i eksperimentirali. Ali je očito da su znali što hoće tokom kasnih 60-ih i čitavim 7. desetljećem 20. stoljeća. I sad, ako je od onih 30 sati pronađenog materijala još ostalo ponešto neobjavljeno, ne bi bilo nimalo loše da nam Irmin Schmidt i Jono Podmore podare nastavak ovog box-seta. A unatoč tome da je mnogo ovih snimaka nastalo na Czukayovom magnetofonu koji se danas dioma smiješan muzejski primjerak poput onih naših starih kasetofona na koje smo se snimali, svi ovi zapisi su fenomenalnih tehničkih performansa. Vjerojatno su ih jako dugo peglali po raznim kompjuterskim programima, dizali 'normalizaciju' zvuka, pojačavali frekvencije, uštimavali produkcijski dio masteringa, tako da se na koncu dobio nevjerojatno ujednačen štimung koji djeluje kao da je snimljen upravo 2012., a ne tamo dalekih vremena kada su bili pogrdno nazivani 'kupusarima', tj. svaštarima.

Ovaj opsežan box-set može bez ikakvih problema 'sjesti' svakome, pa i onome koji o značaju glazbe Can nema pojma. Ubire fanove na prvu loptu, nije nikakvo šalabajzanje, već obznanjene jedne velike umjetničke ekipe čija je glazba odoljela zubu vremena. Bili su uistinu futuristi koji su uz neke sitne trendovske fore (blues, reggae, funk) uspjeli svoj izraz dovesti do savršenstva. A garantiram da bi 99% današnje alternativne i indie scene pod utjecajima kraut-rocka htjelo zvučati upravo ovako.

Jest, to je uistinu to.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 01/07/2012