home > mjuzik > Live in Paris 1973

kontakt | search |

CAN: Live in Paris 1973 (Spoon/ Mute Records, 2024)

Damo Suzuki (pravim imenom Kenji Suzuki (鈴木健次) je umro 9. veljače 2024. od raka probavnog trakta u 74. godini, a bio mu je dijagnosticiran još prije više od 4 decenije kada je imao tek 33. Uistinu je dugo poživio boreći se s teškom i opakom bolešću. Gledali smo ga nekoliko puta u Zagrebu, a svakako je najznačajniji kao drugi pjevač legendarnog njemačkog krautrock benda Can kojeg je napustio nakon tri albuma 1973. kako bi se priključio Jehovinim svjedocima i bio je glazbeno neaktivan narednih 10 godina, da bi od 1983. polako, ali strpljivo radio brojne albume, prvo s Dunkelziffer (3 komada od 1984 do 1997), pa s Damo Suzuki's Network (19 komada) i 2 s Mugstar (2015. i 2020). Bio je utjelovljenje spontane vokalne improvizacije gdje se miješala lirska figura sa onomatopejama, a Can su ga našli na ulicama Münchena davne 1969. kada je cvilio, vrištao i izvodio najšašavije klaunovske bedastoće koje su ustvari, bile pravi ulični art-performans.
[  ]

Podsjetimo, od originalnih članova Can, svi su pokojni osim Irmin Schmidta koji živi u Berlinu i momentalno ima 86 godina. Gitarist Michael Karoli je umro 2001. od raka sa 'samo' 53 godine, bubnjar Jaki Hans Liebzeit 2017. u 78. godini, a iste godine ujesen i Holger Czukay u dobi od 79. Okey, još drugi živući je prvi pjevač Malcom Mooney koji se samo nakratko doselio iz USA u Njemačku za potrebe prvog albuma "Monster Movie" daleke 1969. i ponovno vratio gotovo 20 godina kasnije na zadnjem pravom studijskom radu benda "Rite Time" snimanog koncem 1986., a realiziranog tek 1989.
[ Can ]

Can   © 1973

Mute Records u suradnji s jedinom živom limenkom, Irmin Schmidtom pokrenuli su serijal remasteriranih i neobjavljenih živih zapisa kojih će biti sijaset. Iskopali su iz gomile snimaka koncertne nastupe, a ovaj je iz Pariza (L'Olympija) 1973. godine kada je po posljednji puta (ili među posljednjima) s njima na pozornici bio Damo Suzuki. Bilo je to vrijeme najkreativnijih albuma "Tago Mago" (1971) koji im je dao vjetar u leđa, "Ege Bamyasi" (1972) i "Future Days" objavljen 1. kolovoza 1973. kada više nije bilo Suzukija, ali je učestvovao na njemu, a ovi snimci iz Pariza su zabilježeni samo nekoliko mjeseci prije njegovog odlaska.

Spoon/ Pinch/ Sing Swan Song, live in Paris 1973:



Ovdje je sat i pol koncerta, nimalo dosadnog, te odlično remasteriranog u skladu s današnjim tehnologijama, naravno, koliko su to originalne trake dopustile. Osjeti se tu nekih omaški kada traka (ili obična audio kaseta) na koju je sniman materijal ima niži 'lo-fi' zapis, ali ništa zato. Svirka je fantastična od ritmova i basova sve do mnogobrojnih Schmidtovih eksperimentarija na klavijaturama i nevjerojatnih Karolijevih gitara koje se neprekidno izmjenjuju u svim smjerovima. Pjesme su poredane po fonetskim njemačkim brojevima od 1 do 5, a prikazuju abnormalnu snagu i uvježbanost ove ekipe koja je, van svake sumnje, bila prethodnica techno i DJ kulture. Zašto?

Ovdje je improvizacija osnovna srž: tad su imali samo 4 albuma s kojima su se poigravali i znali su točno gdje treba iz jedne teme prebaciti u drugu prateći feedback publike, točnije, pokušavali su biti zabavljači, doduše, debelo avangardni preskočivši one postulate rock bendova da izvode pjesme onako kako su snimljene, naprotiv ovdje u "Eins" od čak 36 minuta se dobije miks albuma "Tago Mago" i "Ege Bamyasi" što je danas jako zanimljivo poslušati ovakvu lucidnost, nekoć je zaista bila avangardna, a i danas je jer malo tko se može s bistrim pogledom na nekakvu uspješnost mjeriti s Can. Bili su nevjerojatno hrabar bend proširivajući živi opseg kompozicija u medley formate bez pauza u onome što je vjerojatno u ondašnjim LSD očima i ušima hippy generacije bilo nezamislivo: futurizam umjesto, na vrijeme prepoznato otrcanog slogana 'peace & love'. Ne, ovdje nema te ljubavi, nego fikcije alternativnog, divljeg i uzbudljivog prikaza plesnog psihodeličnog rocka koji je utjecao na mnoge, recimo počevši od pokojnog veličanstva Mark Edward Smitha (The Fall), ranih Simple Minds, The Stone Roses, Radiohead do The Chemical Brothers i mnogobrojnih post-rock i indie-rock izvođača, a sve je ustvari izmislio i zakuhao zaboravljeni velikan Syd Barrett na prvom albumu Pink Floyd "The Piper at the Gates of Dawn" koji je vrlo brzo nakon 1967. otišao u tešku junkozu od LSD-a. Te 60-te i dobar dio 70-ih nije bio zdrav i kontroliran, bio je neumjeren u opijatima i teškim Baretovim bojama kojima je obojen.

Can pokazuju i svoju avangardnu liniju kad otprilike u 17. minuti prešaltaju u ono što danas zovemo hardcore/ d'n'b zahvaljujući ritmovima Leibzeita, pa se onda utišavaju u proto dub s Karolijevim chug gitarama (tko kaže da nije utjecao na Neil Rodgersa, Chic i disco?), pa dođe i jazz dionica (svi su oni studirali kod Karl-Heinz Stockhauzena), ali smisao za rock im je stalno virio iz svih pora, te što je važno napomenuti, uopće se nisu nimalo trudili nalikovati na niti jedan ondašnji kurentni bend, recimo Genesis s Peter Gabrielom, Yes, Van Der Graaf Generation, King Crimson ili spomenute Floyde. Ja baš takav doživljaj imam u 21. stoljeću kod naših Kudikamo? koji spajaju mnogo toga u vlastiti autorski izraz. Ako ste bili na barem jednom koncertu Đure i Roka Margete, uzeti ću da jeste, onda vam je jasno. Damo Suzuki ovdje dođe kao idealan, vrlo sličan vokalni klaun kome je potpuno dozvoljena ceremonija na mikrofonu.
[ Can ]

Can   © 1973

Sve je ovdje funkcionalno nevjerojatno dobro složeno, kompaktno i komplicirano od svirke koja je bila nesvjesna preteča trip-hopa, post-rocka, acid/jazza, experimental stila, a može se samo misliti što su ti jadni Francuzi doživljavali kad su ovo gledali i slušali. Vjerojatno su smatrali da ovi Njemci nisu normalni, a ustvari nisu bili svijesni da je pred njima budućnost današnje glazbe i onoga što se zove techno DJ. U ovih svih sat i pol vremena se točno čuje i osjeti budućnost današnje pop glazbe na koju su utjecali od Boweia, Roxy Music, Simple Minds, The Fall, Public Image Ltd., Talking Heads, LCD Soundsystem, uglavnom minimalističke plesne strukture koja je bila sklona eksperimentima. No, kako to već ide, Damo Suzuki je uvijek tvrdio da Can nije bio dovoljno dobar bend za njega i nikad se nije volio osvrtati na taj dio karijere. Na sreću, evo dovoljno jakog dokaza kako je to funkcioniralo.

Naslovi:
1.Eins 36:27
2.Zwei 9:20
3.Drei 16:34
4.Vier 15:08
5.Fünf 13:45

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 26/02/2024

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Resurrectionis

THE AMBIENT HERMIT: Resurrectionis (2024)

| 17/04/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Under the Elm Trees

YEKO ONO?: Under the Elm Trees (2024)

| 16/04/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Ghost Stories

BLUE OYSTER CULT: Ghost Stories (2024)

| 15/04/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Miris kiše, EP

PETRIKOR: Miris kiše, EP (2024)

| 15/04/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Zog Tag, demo album 1999

DREDDUP: Zog Tag, demo album 1999 (2024)

| 14/04/2024 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Live in Paris 1973
  • Monster Movie (1969)
  • Soundtracks (1970)
  • Tago Mago (1971)
  • Ege Bamyasi (1972)
  • Future Days (1973)
  • Soon Over Babaluma (1974)
  • Landed (1975)
  • Flow Motion (1976)
  • Unlimited Edition, compilation (1976)
  • Opener 1972-1974, compilation (1976)
  • Saw Delight (1977)
  • Out Of Reach (1978)
  • Canibalism, compilation (1978)
  • Can (1979)
  • Delay 1968 (1981)
  • Incandescence 1969-1977, compilation (1983)
  • Rite Time (1989)
  • Canibalism 2, compilation (1992)
  • Anthology, compilation soundtracks (1993)
  • Canibalism 3, compilation (1993)
  • The Peel Session 1972-1977 (1995)
  • Sacrilege (1997)
  • Radio Waves, compilation live recordings (1997)
  • Can Live (1999)
  • Canobits, compilation (2000)
  • Morvern Callar, soundtracks (2002)
  • Norwegian Wood, soundtracks (2010)
  • The Lost Tapes, box set (2012)
  • Live in Paris 1973 (2024)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*