home > mjuzik > Tamo kamo idemo, barbike nas čekaju…

kontakt | search |

VELI JOŽE BAND: Tamo kamo idemo, barbike nas čekaju… (Slušaj najglasnije, 2017)

Mnogi su bili spremni hipotetski garantirati da bi Štulić imao štošta zanimljivog i inteligentnog za reći da je ostao u Zagrebu, te da se Azra kojim slučajem nije onako naprasno rasturila na daleko manje zanimljive Vještice i nimalo znani Diva-Dodola Folk Orkestra. Znamo kakve su se stvari dešavale s Đonijem i kako je otkantao Lijepu našu, pravo mu budi, njegova je to volja bila. Pojavljivale su se teze da bi Đoni napravio znamenite pjesme na račun domovinskog rata, Vukovara, Pakraca, Prevlake, Ovčare, Srebrenice, srušene ex-Yu ekonomije, političkih malverzacija, degutantnih nadmetanja, krize duha i morala, paranoičnih nacionalističkih ispada, svega nekorektnog i općeg sranja koje se desilo nakon 1991, pa i pseudoseksualnih motiva, otprilike onakve kao u najplodnijem periodu od 1979. do 1985., no opet znamo kako se obrukao d.i.y. albumom objavljenim na youtube pred 2-3 godine kojeg su, narafski, svi slušali, ali se nitko nije javno usudio ništa reći protiv legende koja životari u Utrechtu kao taksist, odbjegli Syd Barett što je negirao bilo kakvu povezanost s Pink Floyd. Nije mu bilo važno…
[ Veli Jože Band,19.II 2008. ]

Veli Jože Band,19.II 2008.   © Horvi

Legenda Đoni je postao zahvaljujući upornosti i obilju materijala s kojim je baratao svirajući svake večeri i nametajući se na svakom mjestu postavši no.1 u bivšoj Jugoslaviji kao najinteligentniji i najnapredniji buntovni rocker (prvi puta sam ga gledao u Koprivnici, Dom željezničara, 1983.). Ustvari bio je toliko uporno i tvrdoglavo dosadan da ga se jednostavno nije moglo ne zapaziti, a to je jedna od osnovnih stvari koje manjkaju današnjim mnogim bendovima, osobito onima koji u svojim referencama imaju štošta Štulićevskog, mada će još uvijek vjerna horda 'đonijevaca' opovrgavati bilo kakvu povezanost s novim Đonijima u obliku Kamče (Turobni Moyer), Krešimira Mišaka (Hakuna Matata), Stipe Periše/ Tomislava Zorića (Olovni Ples) ili konkretnije Gorana Markov Kneževića koji predvodi Veli Jože Band već pune 2 decenije, dakako bezuspješno i skoro neprimjećeno. Skoro onako poput Tene (Senad Hadžimusić) iz SCH. Za sebe i šačicu zainteresiranih. Uistinu je teško biti iskreni rocker na novo-zaseljačenom Balkanu, a da ne sviraš u potrganim patikama za dvije pive, ako ih uopće i dobiješ…
[ Goran Markov Knežević ]

Goran Markov Knežević

Veli Jože Band je jedna od najlijenijih hrvatskih rock grupa (uz King UBU, ha-ha-ha!) na čije albume se treba čekati gotovo po desetak godina, točnije, zidarskim mjerilom izmjereno palac vamo, palac tamo, letva gore, letva dole, šalung par centimentri ukoso - ausvinkl, za svako desetljeće po jedan, tako da su od 1995. do danas dogurali do drugog-trećeg albuma ako se audio kaseta "Jednostavne pjesme" iz 1995. može nazvati albumom. Osim toga imaju još dva cd-a "Uživo iz Varaždina" (1996) i "Dokumentarno" (1998) koji nisu albumi, te jedan solidan d.i.y. cd "Ovo su vrlo žestoki dani" http://www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=4456 iz 2006. (objavljen kao dar čitateljima časopisa Poezija u nakladi od 800 komada) s kojim su tokom druge polovice prošlog desetljeća znali nastupati po zagrebačkim klubovima i okolici plasiravši se jednom i na polufinalnu večer HGF-a. To su bili periodi benda kada su imali raznolike faze, u početku autorskih pjesama, a u 21. stoljeću obrade Slavka Mihalića koje je Goran uobličio na solo rad "Pjesme Slavka Mihalića pjeva" (2005). Goran je osim toga, vlasnik dva raritetna izdanja kojih se danas malo tko sjeća - albuma "Krčma kod Đure selaka" (1983/85) i "Uzmi stan u prizemlju" (1988), tako da svi oni koji se po prvi puta susreću s ovim autorom ne trebaju uzeti da je baš sve zdravo za gotovo.



Nije. Goran je inteligentan kreativac kojeg je dugi niz godina neaktivnosti pomeo s dnevnog reda hrvatskog undergrounda da sam se i sam zapitao postoji li uopće taj bend, kad li evo iznenađenja. I to jako lijepog, poprilično ušminkanog i jako uštimanog, vrlo fino snimljenog materijala od 35 minuta s potpunom koncepcijom klasičnog rock albuma na nivou, usuđujem se reći, probranih pjesama Azre sa čuvenih dupljaka "Sunčana strana ulice" i "Filigranskih pločnika" uz poneki pop-rock sentiment The Smiths. Postava benda je skroz drugačija od prethodnog albuma, nije neprimjereno reći da Goran mijenja muzičare ko' Mark E.Smith (The Fall) ili Al Jourgensen (Ministry), no stav i gard su im otprilike isti, mada je muzika daleko mekša, vrlo lijepo profilirana za radio difuziju u kontekstu pitkih i slušljivih pjesama na radiju kakve izabiru degenerici od glazbenih urednika samo da nekome iz uprave konzervativnog radija ne prouzroče neki mogući kardiogram. Jako dobro se zna kako je naš radijski eter špekuliran, a Goran je lukavo, po prvi puta u životu zaigrao na kartu zrelog komercijalnog rockera, dao malčice distorzije u gitaru i razbio tu underground priču neuspješnog benda kojeg su neki kritičari još davno pohvalili (spominju se još u staroj Heroini 90-ih), a publika ostala uglavnom gluha jerbo to nije EKV ili Repetitor.
[ Veli Jože Band danas ]

Veli Jože Band danas

Nije ovo album koji razara žestinom i ritmovima, kao što uostalom nisu niti "Sunčana strana ulice" i "Filigranski pločnici" ploče koje se ne pamte po nekim žestokim i upečatljivim hit pjesmama. Riječ je ovdje o suptilnoj Goranovoj lirici s kojom se konačno našao na pravom putu prgavog, frustriranog, očajnog i razočaranog čovjeka nakon toliko vjere i nade i ufanja u ono nešto 'hrvatsko' od čega svi mi Hrvati dobijamo svaki dan takve šamare prepotentne vladajuće stoke da nam je prekipjelo; on ne zove na pobunu, dapače, samo vrlo romantično uprizoruje kurentnu situaciju, daleko moćnije i jače nego prije igrajući se pjesničkim metaforama i alegorijama koje mu se, hvala Bogu, nikad neće odbiti u facu ko' Štuliću kome su dušebrižnici sjedili za vratom, a neuka masa smišljala viceve 'što je to - mnogo mesa na željezu - Stane Dolanc na biciklu, pol kile mesa u željezu - Štulić u zatvoru'. Nema veze ako ne pamtite te fore, davno je to bilo, a i Veli Jože Band danas s ovom trenutnom postavom (Marijan Povodnik - bubnjevi i Robert Mikfa - bas, vokal) frunkcionira ponajbolje u autorskom i sviračkom pogledu ispredajući priču svakodnevnice kroz lukavo sročene, koji puta i sofisticiranije obloženiju liriku što prelazi domete samog Štulića.

"Tamo kamo idemo, barbike nas čekaju" je svirački i žanrovski naoko vrlo jednostavan album na kome po prvi puta u slučaju Veli Jože Benda nije važna glazba, nego poetika. Ne želim objašnjavati vlastiti dojam od pjesme do pjesme, kažu mi mnogi vrsni kritičari da griješim u 'seciranju' i 'analizama', da ne znam napisati relevantnu recenziju jednog običnog albuma, da hvalim ono što se hvaliti ne treba, a da serem po onome što bi mi moglo donijeti neku zaradu, samo da se priklonim zakonitostima rock-novinarstva (čitaj: komercijalnog). Veli Jože Band bi vjerojatno odma potpisali ugovor za par desetaka tisuća kunića da im ih ponudi neka diskografska kuća koja bi prepoznala talent i snagu Goranovih pjesama, ali rock više nije snaga mladeži koja danas otkida na trap, IDM, elektroniku, DJ soundsysteme i traži što manje 'starinskih' zvukova rocka, ponajmanje gitare, traže dub, psihodeliju, virtualnu komunikaciju individualnosti kojoj je izgleda jedni u povijesti rocka bio privržen Kraftwerk, a da ne odem još dublje, vratiti ću se na Gorana koji je kroz sve ove godine pratio što se dešava na hrvatskoj sceni, samo ga je bilo premalo.

Uvodna "Duša Vlade" je vrlo lijepi ska s usnom harmonikom u stilu Valungara, te je jedna od najpotetičnijih pjesama cijelog albuma, a istovremeno je i najnaivnija ('nikad ne reci ne duši Vladi'). Prave stvari dolaze kroz dostatno snažan new-wave "Ne živim od zraka", odličnoj "Sjekira pod stolom" što pomalo podsjeća na Zabranjeno Pušenje, Azru i Hakuna Hatatu, a pokojni Darko Glavan bi ih sve uglavnom ispljuvao jer nikad nije volio new-wave i post-punk, Pekinškoj Patki je za onaj fenomenalan album "Strah od monotonije" napisao 'album kojeg treba izbjegavati'. Užas, a najbolji album Patke, prvi Joy Division gothic/ post-punk na ovim prostorima….meni jedan od 5 ex-Yu najboljih albuma svih vremena. Nije važno više, prošlo je to vrijeme, no dalje u kontekstu albuma stoje vrsno posložene stvari poput laganije staccato teme "Još je rano za zoru" ('opipaj pušku'), umjerenog tempa domoljubno nabijena "Sjajan grad" koju pjeva vjerojatno Robert Mifka u stilu Bona, plesni soul-rock/ new-wave "Ako stanem u vlaku" sa ciničnim Štulićevskim akcentom ('od Zadra do Knina… prijatelji nek se sjete da smijehom rješavam svih se briga… nasloniću glavu i sanjati kruh sa sedam kora'), pa ironična balada "Bivoli s Kustošije" u stilu starinskog rock evergreena kojim Goran opravdano daje obol prethodnim fazama benda, ustvari, samom sebi što se toliko dugo održao neprimjetan na sceni, a onda slijedi pomalo The Clash-ovska Kupi mi sladoled, dragi" s koračnicom u razblaženom rangu "Know your rights" (a i Štulić ju je posudio za "3N", sjećate se?), no meni se nekako čini melodično kao da je riječ o onom tempu "Pomorac sam majko" Atomskog Skloništa. Najfrustriranija je predzadnja "Pokušavam preživjeti", jedna od tipično umjerenih ritmičkih skladbi, no ima vraški fiksiranu liriku u kojoj se pojašnjava zašto Hrvata ima tako malo i biti će ih još manje: 'žena me moli da mazimo se češće, zove u krevet, na plahti mirišljave veće, a ja i kad dođem, odma zaspim, vrtim se, ritam i u snu vapim: (pustite me), ja samo pokušavam preživjeti'.

Definitvan rasplet ovog pomalo naizgled benavo nazvanog albuma dolazi u zadnjoj pjesmi "Veliki dan" gdje Goran pojašnjava neukom puku kakvo je to mjesto gdje barbike čekaju. Ustvari riječ je o romantičnoj utopiji sofisticirano proklamirajući socio-političku situaciju u državi nam bajnoj, a i na Balkanu ('utrobe nam gore, ljubimo se, čvrsto muški u obraze i dodajemo gas… strašila nas pozdravljaju, a gavranima predajemo zlatno prstenje u zalog za ulaznicu, jer, tamo kamo idemo, barbike nas čekaju'). Nazdravlje. Viva duce! Ha-ha-ha!

Ne treba nikakav komentar. Sve je razumljivo kao kolumne Ante Tomića i Miljenka Jergovića, ako ih kojim slučajem čitate, a ja ih obožavam čekajući da konačno nešto pametno, čisto razumski doživim da baš nismo svi toliki tukci što se prepucavamo oko stupidnih kurentnosti. Oni ih znaju uviti u zanimljivu spletku inteligentnog promišljanja, a Goran, bome nije daleko od njih. Fino, kulturno i dovitljivo pokazuje srednji palac svemu i svačemu na eteričan način koji klizi njegovim mekanim vokalom što ga povremeno digne, no nikad nije punkerski prgav ili Štuličevski hrapav u zanosu ekstaze. Daleko od toga da je ovaj album 'prosječan' mainstream, trud je višegodišnjeg rada i nema ama baš niti jednu nepotrebnu kompoziciju. Sve odreda govori o našoj stvarnosti, našoj utopiji kako bi nam moglo biti sjajno i bajno da nemamo takve mulce na vlasti koji nimalo ne brinu za svoj narod. A i takve glazbene urednike koji svaki dan puštaju iste pjesme. Mnogo stvari s ovog albuma ima svoju prođu u eteru isto kao i pjesme Azre.

Naslovi: 1.Duša Vlade, 2.Ne živim od zraka, 3.Sjekira pod stolom, 4.Još je rano za zoru, 5.Sjajan grad, 6.Ako stanem u vlaku, 7.Bivoli s Kustošije, 8.Kupi mi sladoled, dragi, 9.Pokušavam preživjeti, 10.Veliki dan

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 12/08/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Refractions

MENISCUS: Refractions (2017)

| 19/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Između ostalog

ZLATAN HADŽIFEJZOVIĆ: Između ostalog (2017)

| 18/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Inerte

ATAVISMO: Inerte (2017)

| 17/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: The Verdict

WAR ENGINE: The Verdict (2017)

| 16/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: New Facts Emerge

THE FALL: New Facts Emerge (2017)

| 15/08/2017 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*