O Milanu Petkoviću sam se mnogo toga napisao u zadnjih 6 godina. Mnogo sam ga ishvalio kad još nitko takoreći nije znao za njega osim najbližih mu prijatelja, poznanika i rodbine, a evo, sticajem nespretnih okolnosti u kontaktu sa Zdenom Franjićem koji je ovaj službeno šesti album objavio još koncem 2017., tek sad mi je dostavljen na razmatranje. U međuvremenu je Milan pokrenuo vlastitu izdavačku etiketu Zeleni vir Records nastavivši svoj uobičajeni kreativni rad nezavisan od bilo kakvih utjecaja, pogotovo onih komercijalnih. Njegov specifičan tromi stil ambijentalnog jazza protkanog gomilom modernih i lepršavih laid-back psihodelija bez ikakvih dogmi je postavljen i ovdje raspredajući kroz skoro 70 minuta instrumentalnu priču o bajkovitosti života na surovom Balkanu, daleko prije Hrvatskog nogometnog finala na svjetskom prvenstvu, ako bi itko mogao na tako nešto uopće i pomisliti, ali moguće je. Zašto ne? Milan se kao i svi njegovi junaci koje redovito pratim kroz sve njegove dosadašnje albume prometnuo u odvažnog ratnika u duši koji će svima pokazati svoju snagu. Snaga njegovog ratnika je maksimalno humanistički-pozitivistička s dobrom dozom liberalizma i gubitništva, onog očekivanog kada se u koštac uhvati s puno razvikanijim protivnikom koji, nikako nije nužno, da je bolji i snažniji od tebe. Protivnik može izgledati atraktivnije i privlačnije poput kobre, hijene i tetoviranih špekulanata čiji je image momentalno vrlo aktualan, no kad prestane kult trendovske figure, kao što je primjerice danas glupo pričati o velikoj eksploziji Bore Čorbe u 80-im kada je bio apsolutni kralj rocka za svo pučanstvo, tako je isto danas nesagledivo promatrati rad i djelo Milana Petkovića koji ničim nije čak niti pokušao uveličati svoj ogroman status muzičara kojeg ima u očima glazbene kritike.

Nikako ne kažem da je njegova muzika jednostavna, daleko od toga, ma ne bi se svidjela niti 80-90% ljudi što su slušali ex-Yu rock, no uvijek me nekako zabrine jedna važna sintagma univerzalnosti kad slušam svako njegovo novo djelo. On ima svoj zdrav stav, svoju ideju, svoj stil, ama baš od svega je drugačiji i poseban tvoreći jedno zasebno i specifično kreativno poglavlje slavenskog stvarateljstva u modernoj glazbi: ne druguje s nikakvim stilovima i žanrovima, prirodno je izoliran već od samog početka noseći karizmu umjetnika koji će kad-tad biti apsolutno poštovan, cijenjen i veličan.



Na ranijem albumu "Na obali", a i na prijašnjem "Nada" sam objasnio faktor Milanove superiornosti s kojom njegova glazba općenito zrači, a ovdje je nastavljena u najboljem dekoru, ovaj put bez ikakvih pratećih muzičara. Kad čovjek od A do Ž sve odsvira što je mislio na teme "Mir", "Igra" i "Potvrda o životu", stvar je sasvim jasna, a treba napomenuti i da su sve sekvence ovog odličnog instrumentalnog albuma analogne, tu ne treba nikakva druga priča osim one na što je Milan točno aludirao - na konačno neki lijepi život njegovog imaginarnog junaka poput Salingerovog "Lovca u žitu" Holdena Caulfielda ili nekog sličnog marginalca s potpuno jasnim i neosporivim konotacijama: naoko mirnim i skuliranim kakve zasigurno nikad nije pokazivao Alex iz "Paklene pomarandže".

Pomaljajući se kroz dugotrajne uvode razbarušene brojnim efektima što na samom početku kompozicije "Mir" na moment mogu aludirati da je riječ o brodskoj sireni ili nekoj signalizaciji za uzbunu, razvija se bogata instrumentalna fabula lijenog razvlačenja nekoliko uzajamno isprepletenih improvizacija koje se održavaju praktički tijekom čitave priče tek tu i tamo pojačane nešto bržim tempovima s povremenim prekidima uslijed aranžmanskih promjena. Osnovni lajt-motiv tek nekoliko puta doživljava metamorfoze, recimo negdje oko 14. minute teme "Igra" što upada u središnju neizvjesnost niskim registrima klavira usljed zahuktalosti snažnog pozadinskog paravana i vodećih 'tupih' odjeka basova, da bi u najduljoj "Potvrda o životu" (25 i pol minuta) čitava seansa otišla u minimalistička klavirska staccata s ležernom jazziranom 'moody' atmosferom popraćenu bubnjarskim metlicama dočaravajući idiličnost višeslojnih relacija: drugi dio kompozicije je mnogo mirniji uronivši u kraće disonante što se na koncu razigraju kroz melodično naglašeno grande finale tvoreći zaokruženi opus ambijentalne jazz simfonije u tri dugačka stavka.

Mašta, iluzija i improvizacija ovdje su na račun nepatvorene Milanove originalnosti i vještog baratanja tipkovnicama zasigurno 'tour de force' u dosadašnjoj diskografskoj karijeri koja zna samo za jedno - put ka kreativnom napretku kome se ne nazire krajnji doseg.

Naslovi: 1.Mir, 2.Igra, 3.Potvrda o životu

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 18/07/2018