Vjerujem da nikome nije teško prepoznati naziv drugog pravog albuma ovih dojučerašnjih slovenskih post-metalaca - "Nøll". Lako je, to znači 'nula', 'ništa', 'zero', 'ništica', 'nič', kako god, na jeziku sjeverne skandinavske zemlje odakle se počeo i zvanično kovitlati ovaj žanr još prije dvije decenije. Nije teško shvatiti koje, zar ne?

Kažem dojučerašnjih post-metalaca jerbo im se stil na ovome 44 minuta dugačkome radu (a prethodni EP "FVCK" je iznosio 40 minuta) znatno promijeno dolaskom novog bubnjara Bojana Varge još prije cirka godinu i pol dana sudjelovanjem na singlu "As patterns consume me" koji se, hm, ne nalazi na ovome albumu. Istina je da su i dalje ostali u sludge, pa i doom teritorijama obavijenim pod zastavom post-metala kroz 2-3 pjesme (najizrazitija je "Entites"), te osobito u završnoj, najduljoj "Circulation" (skoro 9 minuta) punoj ambijentalija i eksperimentalija. Izbacili su one dugačke Neurosis/ Isis/ Cult Of Luna formate od kojih je već mnogima postalo zlo (isto kao i kod post-rocka), a prešaltali su se djelomično u ekstremnije tempove koji, doduše, nisu najavljeni prvim video spotom "Mirrors" ili drugim "Nøll", inače uvodnim pjesmama koje još uvijek sadrže duh prethodnih radova kombiniranjem prepoznatljivih stilskih referenci.



Prava ekstremna seansa ustvari počinje od četvrte "Lacerations" u kome se Varga ispočetka nabijao bubnjeva do mile volje spojivši hardcore punk i black metal bez blastbeatova uz obavezan aranžmanski tretman benda koji izgleda ne može bez zacrtanog klasicizma - sludge/ doom klišeja, koji nisu nimalo loši ili, nedaj Bože demode. "Abstract" od samo 8 minuta je oivičena kroz snažniju ritmiku, tremola i složene progressive figure s laganijim i ambijentalnim dionicama, pa i prazninom (čitaj tišinom) postižući zavidnu monumentalnost i psihodeličnost koja se nakon pete minute pretvara u brutalniju, ali ne i skroz brutalnu sinkopu post/ black metala. Tek u šestoj "Fracture" (2.43) postiže se solidan sludge/ post black/ hardcore elan kakav se priželjkivao od samog početka nalikujući dobro znanim francuskim bendovima koji su transžanrovski spremni eksperimentirati sa svime i svačime obuhvaćajući i metalcore, deathcore, mathcore, grindcore, noise... Mišljenja sam da je to ovdje najuspjelija i najkreativnija stvar koja potpuno kanalizira taj ekstremniji dio eksplozije jer pretposljednja "Neon ooze" se ponovno vraća na staru brigu gitarista Gašper Letonje i Miloša Miloševića kako što bolje dekorirati atmosferično slobodan prostor za doom/ sludge složenac koji dolazi u drugom dijelu skladbe.



Lirika koja bi ovom prilikom trebala biti izrazito poentirana u press informacijama je skroz nedostupna, na bandcamp stranici izdavača Kappa Records su samo citati što upućuju na čitavu srž, inače je izvikana grubim i nerazumljivim growlom frontmena Matic Babiča (na engleskom), kao takva je neupotrebljiva barem kod recenzenata i glazbene kritike koji bi ovome albumu mogli podariti i neke značajnije epitete. To je određeni zajeb benda što se ne voli otkriti koju draž lirika ima ili nema. Ili je tek sporadična, ali po naslovu albuma, ne bi se nikako reklo da je "Nøll" uistinu - nula. Može se pretpostaviti iz natuknica da je riječ o zabavnoj ironiji na neke životne skice, recimo spominje se Carlos koji ti svira kad te spuštaju u grob, no da li je Santana, nisam shvatio. A ako jeste, onda je jako žalosno posmatrati takav veličanstveno gordi sprovod. Ili 'sve sa sobom ću uzeti u grob', 'klizimo u prazninu', 'suština je spaljena', 'svjetlost ne sija', 'poslušni naraštaj pauzira u odrastanju' itd. Jasno, nije bend komercijalno orijentiran pa da na pladnju donosi sve detaljne činjenice oko fabule kao recimo Maideni, Burzum koji pjeva na norveškom ili, šta ti li ga ja znam, Biohazard, Machine Head, nekadašnji RATM, pokojni Bowie, odavno ugasli The Clash i Bathory, ali pobogu, ako klasični, pa i avangardni umjetnici jasno iznose svoj libreto kako bi predočili sve većoj hordi zatucano nemušte i sve manje zainteresirane audijencije svoj koncept gotovo od A do Ž, zar je to tako teško jednom modernom underground bendu koji vjerojatno u dotičnom trenutku ima više poklonika od ove zadnjospomenute elite barem u virtualnom svijetu? Umjetnost se skupo prodaje i o njoj se razglaba, na nju se troše veliki denarji iz kojekakvih ministarstava, a to što je odvriskao Matic, možda čak i kompetentnije u poetskom aspektu, izgleda da niti samom njemu nije bitno da dođe do ciljanog auditorija. Ipak bi se morao potruditi da uz svu ovu lijepo aranžiranu i odsviranu, ponekad i brutalniju glazbu, barem za predstavnike sedme sile, kad već neće za potencijalne fanove, predoči taj prokleti libreto jer, priznajem, sve što sam ovdje čuo od Matica je ponekad toliko nerazgovjetno i nerazumljivo za bilo kakav daljni diskurz da mi je teško uopće podvući neki konkretan zaključak ovog albuma osim da je glazbeno, stilski i produkcijski jako dobro sređen na kurentnom svjetskom nivou kakav se i očekuje za takav oblik žanra. Možda se ovdje i krije jedno malo remek-djelo, ali nisam u to potpuno siguran. Muzika je odlična za poklonike žanra, a Maticov dio, eh... kažem, nerazgovjetan.

Naslovi: 1.Mirrors, 2.Nøll, 3.Entities, 4.Lacerations, 5.Abstract, 6.Fracture, 7.Neon ooze, 8.Circulation

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/06/2018