Nema davno kako sam pisao recenziju sjajnog rada "Ovo malo sunca" Brižnog Grila s Ugljana i spomenuo da su prethodnica benda Lice Mista o kojima uistinu nisam znao što se dešavalo nakon što su 2012. objavili album za Brlog Records kadli evo i njih s novim uratkom, paralelno objavljenim koncem 2017. samo što ga moja malenkost nije uspjela saslušat i proživjet…

U principu riječ je o posve istoj postavi koja funkcionira kako kada, ponekad kao trojac, a ponekad kao peterac (samo se basisti tu i tamo mijenjaju) u čijem je prvom planu naglašena igra klavijatura Diane Ivković, a vjerojatno i još nekih instrumenata poput harmonike dugmetare i/ili efekata nalik na klavir, Hammond, melodiku i organ. No, za razliku od mračnih i post-punk/noise/industrialom opaljenih 'zrikavaca', Brižnog Grila, performansi ove postave su daleko više akustičniji, ležerniji, mirniji, sentimentalniji, no ne i patetični u smislu lakoglazbene kantautorske etike s obzirom da oba benda veže jedan te isti lajt-motiv - depresivno raspoloženje, pa čak i onda kada bi se pomislilo da ga neće biti. Dapače, oba benda imaju gotovo iste karakteristike, no ipak su one diferencijalno usaglašene otprilike kao što recimo Brižno Grilo ima mnogo toga bauhausovskoga, dok Lice Mista ide na kombinaciju Swans & The Bad Seeds sintagmi s daleko više poniranja u neo-folk i razgranati indie-pop/gothic šmek koji ostavlja dovoljno prostora za klasičan rock s post-punk/no-wave (pa i neo-folk) temeljima. Za one koji znaju njihov prvi objavljeni, spomenuti uradak iz 2012. gdje je bilo 6 pjesama koje se pojavljuju i na ovome materijalu, novine su oslobađanje od čistih neo-folk smjernica i katapultiranje barem 4-5 potencijalno jakih, pretpostaviti ću novijih pjesama s kojima otvaraju vrlo moćan autorski legitiman iskaz, proste duše rečeno, da se smrzneš. Evo, već sama uvodna "Jedon Don", ah, da, zaboravih spomenuti da je i Lice Mista tekstualno na čakavskom dijalektu, odmah šiba relativno prosječnu liniju umjerenog, pa i poprilično sporog tempa (nikako drone, ali u doom tragovima) koja će se vrlo često pronalaziti u međuredovima - krautrockerski smisao za korištenje škripe i noisea, ali ne na tipično noiserski način. To je jedna vrlo spretna simbioza bogatog stilističkog poteza od Nick Caveovih pokajanja u kojima je kasnih 80-ih prešao s opakih droga u skršenog i skrušenog đankija kojim si je ustvari otvorio široku mogućnost baratanja alternativnim korespodencijama koje uglavnom drži i dan danas, a to slikovitije rečeno zvuči harmonično s naglašenim radom klavira koji u slučaju ovih Ugljana ostavlja dojam prepariranog klavira, ako ne i klavičembala, odnosno pravog gothic sazviježđa snivanja mrakova u pola bijela dana. "Griža" i "Kumarice" su jedine žestoke pjesme, a obje djeluju poput najenergičnijih kombinacija prvog Električnog Orgazma i Trobecovih Krušnih Peći, te po meni, šteta je što se Lice Mista malko više ne angažira u ovakvim strukturama jer imaju podosta The Fall-ovskog kao da im je tamo negdje iza miksete dirigirao gnjevni i bijesni, nažalost pokojni Mark E. Smith 'svirajte gitare i lupajte, pjesme su o kurvama i bolestima!'.



Ali ljudi moji, ubjedljivi vrhunac ovih novih kompozicija je "Svih i svijega, sebe, mene (DMDVIOMP)" koja traje 13 i pol minuta s epskom monumentalnošću kakvu rijetko koji autor s ovih područja uspije dosegnuti. Kad sam je prvi puta čuo, mislio sam da se tu umiješao Teno iz SCH, a onda si možete misliti koja je ovo alternativa što opovrgava bilo kakve primisli o indie-pop ili možebitnim hipsterskim blesavoćama. Ovakvo glazbeno fingiranje minimalističkim postulatima na razvojnim gradacijama takt po takt specifične su upravo na industrial/ post-punk konotacijama, no ovdje je Diana na klavijaturama možda odigrala ulogu života, a možda i još netko iz benda jer ovo jednostavno rečeno zvuči nevjerojatno sa simuliranim orkestracijama otprilike onoliko koliko je Bowie u berlinskoj fazi elektronikom simulirao žive instrumente da ostanu 'živi' i koncertno upotrebljivi nakon studijskog posla. Upravo u ovoj pjesmi se uočava ta nova veličina Lica Mista i njihove autorske progresije, bilo da se radi o bilo kome od ovih genijalaca: David Košta (vokal, gitara), Luka Merle (gitara), Jakov Stipanov i Marko Nižić (obojica bas gitare), Diana Ivković (klavijature), Ivo Dorkin (bubanj). Tko god da je smislio ovakvu monumentalnu kompoziciju, barem po meni je zaslužio besmrtnost na ono vrijeme kada će postmodernistički rakurs biti aktualan u obzorima glazbene umjetnosti, a da nije striktno 'pop' naravi. A da su samo objavili ovaj singl kao EP od tih 13 i pol minuta, dojmovi bi bili možda i još jači jer je ovo pjesma s kojom su se ustoličili na sam tron hrvatskog zavičajnog undergrounda, točnije, tamo gdje se zna Dunja Knebl, a nekoć i Legen (bar na prvom albumu "Paunov ples") obresti na rikošetiranje artističko etnoloških novotarija. Kako kod koga, uvijek je drugačije, ali zbilja originalno, a u originalnost ove pjesme ne može se nimalo sumnjati i znam da će proći vremena da "Svih i svijega, sebe, mene" upije hrvatski, a i širi slavenski narod, no prije bih konstantirao da će ovu pjesmu upiti stranci bez obzira shvatili tekst ili ne. Rekao bih, koliko sam shvatio da je ovo DMDV - 'digni me da vidim'...

"Svih i svijega, sebe, mene (DMDVIOMP)":

DMDV - preveliki je zid
DMDV - da ne kalivaju se doli
DMDV - jesan li čo narijeso
DMDV - da vidin ko i svi
DMDV - da sve san vidi,vidin sve
DMDV - i ope me podigni

DMDV - da je doli bolje
DMDV - dok vrime pomalo kaplje
DMDV - da vidin odozgor
DMDV - di je komod ki mi fali
DMDV - da vidin drito isprid
DMDV - kako vidiš ti

DMDV - kuder vodu ove skale
DMDV - dok vrime pomalo kaplje

DMDVIOMP - da svi smo siti,svijega imo
DMDVIOMP - da ništa nan ne fali
DMDVIOMP - digni me da vidin
DMDVIOMP - da ništa nan ne tribo

Digni me......
Digni me......

DMDV - da ništa ni ko nekad
DMDV - ko je strona bila bolja
DMDV - da znon za čin ću žali
DMDV - da je prije bilo bolje

Digni me......
Digni me......
Digni me......
Digni me da vidin
Ko je strona bila bolja
Digni me da vidin
Da znon za čin ću žali
Digni me da vidin i ope me podigni
Digni me da vidin
Digni me........................

DMDVIOMP
DMDV
DMDVIOMP
DMDV

Put pod nogama samo da imaju di,digni me da vidin
Put pod nogama samo da imaju di,digni me da vidin i ope me podigni
A trajalo je da držin se podalje od ovoga govna......

Svih i svijega,sebe,mene......

Noj radje bi sto ali nemon zoč
Stani ti umisto mene i više stati nijećeš
Put pod nogama samo da imaju di,digni me da vidin

Digni me......
Digni me......
Digni me......
Digni me......

DMDV - di nalivo preko bonde
DMDV - da paljiti bilo nan je mrsko
DMDV - svaku sliku ča je prošla
DMDV - di molivaju se ovi uzli
DMDV - sa ka je vrime došlo kraju
DMDV - da je vrime sve ča imon - Digni me......'

U nastavku albuma teško je očekivati ovakvu fantaziju koja se, evo, dešava možda jednom u inspiraciji baš ovako, no oni koji očekuju Joy Division, Swans i klasicizam dark/gothic stila neće nimalo ostati nezadovoljni ako dovoljno duboko urone u ovaj album. Jedna od najpozitivnijih stvari ovog benda je dijalekt kojeg il' kužiš il' ga ne kužiš, a ako ga ne kužiš, ostaje ti glazba koja je također vrlo originalna, morbidna, mračna, koji put toliko ljepljiva kao da će iz pjesme "Mrzin more, kamen, maslinu..." isplivati zabavnjački evergreen "More, more" s Meri Cetinić, no posve alternativno punkerski tekst kaže 'mrzin more, kamen, maslinu, galebe i tobe (tebe)… speko bi te i poji'. Većina ovih kompozicija djeluje kao da je Ian Curtis uspio shvatiti dišpet očaja dalmatinskih otoka od one strašne sirotinje kad su se otočani preživljavajući od ničega (kuhanje kamena) iseljavali u Južnu Ameriku do danas. Naglašena poetika na ozbiljan bariton način daje poseban štimung koji ne dozvoljava opstrukcije, Lice Mista nije bend koji se zafrkava smišljajući neku intrigantnu furku, foru ili štos kad ionako kroz 20 godina postojanja takoreći rade 'sami za sebe', rade što vole i iskreni su do daske u tome, samo ih nitko od šireg auditorija nije primjetio. Na ostatku materijala od čak 76 minuta ima i nekih propusta poput pretjeranih inverzija pjesama "Križ sa zida" od 4 različite varijante koje su specifikum za EP izdanje s extended prirodom (brza, lagana, elektro i radio edit), no kako su ovdje sabrali 'malo brdo' snimaka s vjerojatnom željom da im sve bude obuhvaćeno na jednom izdanju, tome se može (i mora) progledati kroz prste na račun nepokolebljive originalnosti kojom čitav opus benda zrači.

Naslovi: 1.Jedon Don, 2. Griža, 3. Svih i svijega, sebe, mene (DMDVIOMP), 4. Sloboda, 5. Bonaca, 6. Želin, želin, želin..., 7. Kumarice, 8. Zlok, 9. Mrzin more, kamen, maslinu..., 10. Marangun (Lice Mista i Žene sa sprovoda), 11. Križ sa zida, zid sa križa (brzi), 12. Križ sa zida, zid sa križa (slabina), 13. Križ sa zida, zid sa križa (elektro), 14. Križ sa zida, zid sa križa (radio križ), 15. Ure

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/05/2018