Brižno Grilo iliti na čakavskom dijalektu otoka Ugljana 'Zrikavci' su bend koji postoji već 20 godina, a koliko mi se čini, evo tek koncem 2017. su realizirali prvi album. Navodno rade i žive u Preku, te su po tome jedni od rijetkih aktivnih predstavnika rokačine s naših otoka koji se mogu pobrojati na prste jedne ruke. Za takav izoliraniji status mogao bi se očekivati neki mediteranski srceparajući kanconijersko-šansonjerski rock pod utjecajima San Rema, trubadurski šlih akustara i mandolina uz krčag vinčeka, snubljenja drage mome pod ponistrom uz mjesečinu i tako svašta nešto što je djelomice proslavilo Kopito, no baš upravo kontra tome, ako se primjerice sjećate krčkih Mamojebac ili Brain Production, te hvarskih metalaca Whiplash ili bračkog Carnila, ovdje se radi o sasvim solidnom izdanku gothic/ new-wave/ post-punka odsviranog na dvije gitare, bas, bubnjeve i klavijature iza kojih stoji Diana Ivković. Bend je jedno vrijeme radio kroz frakciju Lice Mista što je za Brlog Records objavio istoimeni album 2012., no što se kasnije dešavalo s njima nisam upućen.



U principu kada se zavrti ovaj gotovo jednosatni materijal s uvodnom "Ovo malo sunca" prva pomisao jest da bi ostatak mogao biti baladično-elegijski uron u festivalsku kanconu, međutim nastavak donosi sasvim drugačije, već spomenute relacije mračnog rocka koji varira s alternativnim žanrovima sve do primjerice natruha ranog industriala i noisea u najduljoj temi "Korenat" gdje se ne libe i oprobati u eksperimentalnijim segmentima. Glavni vokalist David Košta i prateći Luka Merle (oba sviraju i gitare) vrlo jako, onako baritonski pariraju lirikom na dijalektu kojeg, priznajem, baš i ne kontam najbolje, no dovlače duh ekstenzija Mizara, Bauhausa i Phantasmagorije, a u glazbenom aspektu pronađe se i ukletih zloba Siouxsie And The Banshees i The Cure iz prve polovice 80-ih što se osjeti u nešto laganijim pjesmama "Ona 2", "Zo Te", "Ure", a pogotovo u "Ništa nas ne more opra".



Jače punkerskije nabrijane teme su "Zaluđeni", "Poštijer", "Ruka" i "Furešt" sa zgodnim funkiranim bas linijama (učestvovali Jakov Stipanov i Marko Nižić). Ne nedostaje niti potpunih urona u dark-wave kao što je primjerice acapella uvodnik "Koliko god" od 2 i pol minute na vrlo dotjeranom teatralnom nivou, te neka ne zbuni činjenica da im je završna "Ondjel" obrada Tomislava Ivčića "Gdje si sad moj anđele", ali mama mia, u kakvoj inteligentnoj varijanti industrial-gothic rocka da se smrzneš!

Sve skupa, riječ je o vrsno sklepanoj, odsviranoj i dramatično osmišljenoj glazbi koja ima mnogo utjecaja dark-gothic elemenata 80-ih, no takve stilizacije na našim područjima i nema u nekoj osobitoj količini. Dijalekt im sam po sebi donosi poseban lokalni i zavičajni segment zbog kojeg palac gore (!), a lagani palac dolje ide na lošiju snimku i šturu produkciju s obzirom da je ovdje sabran materijal iz epohe 1997-2005 kojeg su vjerojatno bezbroj puta svirali pa su mu mogli posvetiti više pažnje kod same tehničke obrade što u današnjim uslovima uopće nije teško izvedivo. A možda su baš s nekim dišpetom samo dokumentirali već postojeće zapise i ostavili ih onakvima kakvi jesu…

Naslovi: 1.Ovo malo sunca, 2.Stolar, 3.Zaluđeni, 4.Poštijer, 5.Ruka, 6.Ona 2, 7.Zo Te, 8.Ure, 9.Ništa nas ne more opra, 10.Korenat, 11.Oprosti, 12.Furešt, 13.Koliko god, 14.Ondjel

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 06/03/2018