Ostavljajući iza sebe ovogodišnji užitak godišnjeg odmora, mala ekipa Terapije pronašla se popodneva 12.IX 2018. u Zadru čekajući nakon trajekta autobus za metropolu iskoristivši slobodno vrijeme za davno dogovoreni interview s kultnim alternativnim bendom Lice Mista s otoka Ugljana iz gradića Preko. Na razgovor je prvi pristigao alfa i omega David Košta, vrlo raspoložen, riječit, duhovit i bez dlake na jeziku zborivši prije samog zvaničnog razgovora štošta što ga smeta, na što doslovce pljuje i kako gleda na općenitu alternativnu rock scenu, posebice dalmatinsku, no toga se susprezao kad se uključio aparat za snimanje fokusirajući se na pitanja i na što jezgrovitije, ali vrlo duhovite odgovore. Pričao je i o svojim bivšim opsesijama s post-punkom, Swansima, noiseu, alternativi, Električnom Orgazmu u vrijeme prva dva albuma, te je naveo kako je u duši punker i da sve što radi vezano uz glazbu i život jest njegova refleksija punka. Dodao bih, drugačijeg i mračnijeg o čemu i svjedoče albumi "Lice mista" objavljen za Brlog Records 2012, "Panorama" (Slušaj najglasnije, 2017), te album Brižnog Grila "Ovo malo sunca" (Slušaj najglasnije, 2017). A također, ako niste znali, a nismo ni mi, da su u Preku glavni bendovi U2 i Pink Floyd. Časkali smo dobrih sat vremena prije nego što je došao bubnjar Ivo Dorkin, dok je treći član morao zbog privatnih razloga u zadnji čas otkazati svoje prisustvo. Lice Mista, samo da spomenem, specifičan je bend koji njeguje jedinstvenu poetiku na preškom dijalektu, mnogima nerazumljivom, a sviraju uvrnuto mračni rock s distorziranim gitarama, akustikom, eksperimentima i brojnim složenicama od post-punka i noisea do neo-folka, post-industriala s jasnim lo-fi performansima. Djeluju od cirka 1997. sve do danas, ranije su svirali u nekim punk bendovima koje ne vole navoditi jer nisu bili dovoljno dobri, čak su imali i tekstove na engleskom jeziku, a nekad su voljeli slušati svašta i ništa, no to nije bio razlog da oforme ovako neobičan bend koji praktički ne druguje s trendovima osmislivši sami svoj stil, originalnost i pristup ka kreaciji koja i nema puno zajedničkih točaka s kurentnim indie/ alternative/ punk obrascima. Sve to kod njih lebdi u zraku poput one, turistima nevidljive zimske depresije otoka. One, kada ti jugo zapuše, kada si sam i nikoga nema, kada se povučeš u svoju jazbinu i stvaraš svoje djelo nezavisno od bilo kakvih trendova, praktički izoliran od svijeta, hipstera, kojekakvih furki i nekog rockerskog prenemaganja za široke mase. Krenuli smo u bilježenje interviewa (snimljen je i video zapis), čak smo se nakratko susreli i s Robertom Vodanovićem - Čoporom (izdavač njihovog prvog spomenutog albuma) koji je naišao pored Konzuma, smještenog tik preko puta autobusnog kolodvora, a evo kako je to sve teklo uz ispijanje pivice i rolanje duhana...

Krećemo od 1997., benda Brižno Grilo. Kako je to tada izgledalo?

DAVID: To je izgledalo tako da su se našla dva idiota, bubnjar i ja osobno, to su bile neke seanse neverending buke koje su trajale stvarno puno di su ljudi bižali sa kupanja, ili u zimsko doba, no ni ih niti bilo, tako da nitko nije moga' bižat' nigdi. To je to. I onda su se kasnije formulirale pisme od Brižnog Grila i Lice Mista.

Pojasni nam koja je poveznica između Brižnog Grila i Lice Mista?

DAVID: Poveznica? Ima poveznica, ali ja bih reka da je Lice Mista, znači kasniji bend nakon Brižnog Grila da je Lice Mista je bio preteča jer je Brižno Grilo krenulo u totalno krivom smjeru zbog zvuka, zbog skraćivanja pisama i uglavnom zbog svega... Ti si tada imao 19 godina, 1997... Šta te je tada impresioniralo da počneš stvarati i kreirati glazbu?

DAVID: Nemam sada kalkulator, 97% da, ha-ha-ha... (frče duhan i dolazi Ivo Dorkin). Pa ne znam, proša sam svega toga sranja. Doslovno, jedno jutro sam se diga i reka da ne mogu više pisat na engleskom jer to ne razumim ja. Imali smo neke bendove prije toga, kako smo bili, ono Sedativ, jel'te? Kako smo se ono zvali...? (gleda prema Ivi)

IVO (nateže pivu iz flaše): Svakako, ali nebitno...

DAVID: Sa Brižnim Grilom je počela ta spika negdje 1996...

IVO: Ha, recimo sredinom 1996...

DAVID: Da, tada smo počeli s dijalektom. Evo, neki dan sam čitao knjigu prevedenu sa francuskog, no ja ne mogu tu knjigu čitat', razumiš? Najradije bi želi znat' taj francuski, jer to mi sranje čitat. To kako je taj neki prevea to na hrvatski, ja to sebi trebam prevesti na preški (dijalekt iz Preka, opaska Horvi) da bi to meni ima nekog smisla. Jebi ga, to je tako. Bija bi lakše meni, no kurac, bilo bi teže naučit francuski ili engleski, ma kurac, engleski je sranje, ali ima više šuga kad je na tom dijalektu...

Kak' su te vaše probe izgledale?

IVO: Auuuu... To bolje da ti ne pričam. Ha-ha-ha... Mladost-ludost. Ma bile su totalne nebuloze. Totalni noise...

DAVID: Pink Floyd prije Pink Floyda. Mi tada nismo ni toliko slušali glazbu, tada smo bili okruženi sa granatama tokom ranih 90-ih, čahurama...

IVO: Imali smo bubanj od Jupola, imali smo gitaru, pojačalo od gramafona...

DAVID: Da, sjebali smo gramafon, ustvari sjebali smo žice od gramafona da bi spojili gitaru u gramafon...

IVO: I dobili smo od popa one zvučnike...

DAVID: Da, od popa smo užicali neko pojačalo Canon, onaj prastari sa sedam onih nešto... Pa smo na to svirali. Ma, da, znali smo mi za Floyde sa Barettom, alo... Mislim, šteta je što to sve nije zabilježeno...

IVO: Gledaj, u Preku ti je glavno U2 i Pink Floyd. Slušaš to dvoje...

DAVID: I The Doors...

Krenimo na prve snimke. Gdje ste snimali, kakve su bile?

IVO: Bolje nego sad, ha-ha-ha...

DAVID: Ja imam miljardu kaseta doma, snimljene su u kuhinji i svud okolo. To je bilo okey, stisneš onaj 'rec' i to je bilo to. A danas idu ljudi na onaj iPhone5, iPhone6, studio, pizde materine, a na kraju danas ljudi niti ne slušaju muziku, nego slušaju školovano, frekvencije i ta sranja i dobiju zvuk. Ma dobiju neki zvuk, ali jedina istina je ono što ti odsviraš na probi, šta ne? Sa svim onim greškama...

U principu, takav zvuk ste održali i dandanas. Nego, jel' vaš prvi objavljeni zapis onaj što ga je Čopor objavio za svoju nezavisnu kuću Brlog Records 2012?

DAVID: Ma istina, nikad se nismo niti pomakli nekud dalje, ali boli nas kurac manje-više oko toga svega. Da, to je bilo prvo što smo objavili, mislim ako se to može smatrati kao objava...

IVO: Eh, to je demo snimak...

DAVID: To je bilo samo internetsko izdanje, a koliko se sićam, snimljeno je na kasetofon, ma kakav studio. Ideš svirat, otvoriš pivo, uključiš snimanje i to je to. Posle preneseš na kompjuter.

IVO: Brižno Grilo je bilo neka dva snimka u rećemo studiju i bila je sasvim okey spika. To nas je snimao Mijo iz Lunara u Kozmo studiju. On je iz Zadra.

Nego, jako dugo vam je trebalo da skupite sve te snimke i konačno objavite službeni album za Zdenka, Slušaj najglasnije...

DAVID: E, ma, to je bija nagovor, ovaj, da saberemo to sve više-manje i da pošaljemo Zdenku. On je to složio neki CD, ali mi nismo ništa radili na aranžmanu tog CD-a, to je sve nabacano...

IVO: ...i totalno je kriva imena napisao, puno toga krivo.

DAVID: Plus toga što si ti pravio one recenzije, sve je to krivo, al' nema veze, barato si s krivim informacijama. No, to je okey, istina je doslovna.

A Diana (Ivković), jel' ona još uvijek aktivna članica?

DAVID: Ne, ne, nije ona odavno u bendu.

IVO: Svirali smo na njenim klavijaturama.

DAVID: Nemoj to sad tu stavit, prekini snimanje, reći ćemo ti što je s njom, ali to nek' ne ide u interview, može?

Može (potom su mi referirali neke stvari koje nisu toliko bitne, ali kad sam već pitao, pojasnili su). Nastavimo onda dalje... Učestvovali ste i na HGF-u...

DAVID: Ha, taj HGF... Mi smo se skupili za to čisto da probamo...

IVO: Ma super spika je taj HGF. Napravili su super stvar s tim festivalom, promovirali su sami sebe, zaradili su novce, bendovi nisu zaradili ništa.

DAVID: Nama je bila potrebna svirka, mi smo tamo išli na svoj trošak, bilo je to prošle ili pretprošle godine, a nebitno je to što nismo prošli dalje (u polufinale, opaska Horvi). Bilo nam je važno da iznesemo opremu iz podruma, stavimo u auto i da je tamo montiramo.

IVO: Došli smo tamo i onda su nam ljudi iz HGF-a i HGU-a počeli pričat pizdarije kao na primjer da su oni tu super, a ustvari su ništa drugo nego lihvari. Doša je tamo neki čovik koji mi je nešto srao, posvađali smo se, malo što se nismo pobili. Ja sam mu rekao vi ste ZAMP, zaštita autorskih muzička prava. Nit' ste zaštita, nit' ste za autore, a nit' za prava. Vi ste ko banka, vi uzimate novac, uzimate sebi postotak i nekako ga raspodjelite, uf...

DAVID: Tamo je bilo ekipe od 15-20 godina, a mi smo došli tamo od 35 do 40 godina...

IVO: Festival je tako složen da se nađe neki mladi bend na kome bi oni mogli zaraditi, ma ajde, to je okey spika...

DAVID: Ma nije, nije to okey spika. To ti je isti kurac ko' i ona gitarijada. 5-6 bendova, to je sve jedna kurčina.

IVO: Dobili smo za učešće šuškalicu, jedan opasač za gitaru, ono užas...

DAVID: Ljudi bi tribali pravit svirke, znači Lice Mista bi trebalo na koncertima izgledati ovako, a to smo prakticirali možda jedno dva puta. Netko organizira svirku i ti dobiješ putni trošak, neku lovu. Lice Mista bi triba jednom misečno ili barem jednom godišnje... Ko' Throbbing Gristle?

DAVID: Da. Uzmeš neku lokaciju, složiš aparaturu, ono jebeno otegneš kilu da ti pade do poda, napraviš jebenu tonsku probu da se uvjeriš kako će to biti tako kako triba, e i onda to uspiješ zabilježiti tonski i vizualno, kako god, nebitno, ali triba zabilježiti. Ali to triba biti na OTOKU, nigdi drugdi, znači doli. Nikakve te gluposti, te neki tamo Zagrebi, Šibenici, Spliti i nemam pojma... Ta svirka bi tribala biti na nekim lokacijama doli i to je to po meni osobno.

Budi precizniji kako bi to trebalo izgledati tonski i vizualno jer imate elemenata stare ostavštine koja se osjeća u vašoj glazbi?

DAVID: Ma ima svega od Bauhausa, krautrocka, eksperimentalne glazbe, svega... Jebi ga, glazba je ko' i spiza. Nešto poždereš, nešto ćeš i posrati, a umjetnost je jedno veliko sranje. Potriba je pišati i srati, a ako je to umjetnost, onda u kurac.

IVO: Mi našu glazbu ne doživljavamo kao umjetnost. Samo kao super druženje i super zabavu.

DAVID: Bolje popiti pivu na probi nego u kafiću. IVO: Mene naše druženje raduje. Netko ode u kino, netko na fitnes, netko ide na yogu, mi idemo na probu, dobro se oznojimo, popijemo pivu, a ako treba i posvađamo se, odemo doma i drugi put smo ponovno skupa.

DAVID: Nekad je dobro, nekad nije, al' to traje već 25 godina.

IVO: Ništa nam ne treba, evo ja sam doša s bauštele...

Pređimo na taj vaš izbor korištenja autohtonog dijalekta. Jel' to bio revolt?

IVO: Ne, nije to bio revolt, piva je David i na engleskom i ima još on par tih starih tekstova koji su dobri i to dobro zvuči, ali nije se valjda dobro poklopilo...

DAVID: Već sam reka prije da sam se probudia jedno jutro i da ne razmišljam 'o my God I must wash my teeth', jebemu moraš prati ti jebeni zubi i onda je krenulo na tim preškim i to ima više smisla ko' i knjige.

IVO: Ne možeš se dobro izraziti ko' na svom materinjem...

DAVID: Ko' kako netko na zagrebačkom kaže 'bum ti pičku zdrapal', a ti njemu kažeš 'bem ti boga jarca ubitju tje', kužiš, a? Samo šug...





A kak' je nastala pjesma "Križ sa zida"?

DAVID: Uh! (pali već jedno petu-šestu sfrkanu cigaretu). Ajme majko moja mila, ajme meni...

IVO: To je nastalo jedne zime...

DAVID: To je u biti priča o jednome otočkome narkomanu na dopu ili horsu. O nekome čoviku u nekim srednjim godinama koji živi solo sa svojom materom, recimo u nekoj kuhinji ili negdi di su svete slike. A zima je. Užasna zima. I sve je vlažno u pizdu materinu i tu je nasta "Križ sa zida", ali to nije ništa iz nekakvog iskustva nego ubrani neki kolaž od mnogo toga...

IVO: Zamisli kako netko provodi zimu na otoku...

DAVID: Nisam ja tu ništa izmišlja, vidija sam puno toga i sklopija u pismu. Ekipa je raznovrsna, sabereš sve to skupa, nešto staviš svojega. To je u principu katoličko sranje, ono što je reko' onaj u "Lepa sela, lepo gore" - 'idi u rat, pa što si ti bre po nacionalnosti?', 'pa narkoman bre'. Razumiš, to je najbolja izjava ikad. Samo što danas triba imati muda za biti narkoman, ha-ha-ha! Imate i nekih sofisticiranih psihodeličnih stvari u glazbi.

IVO: Kakvih sofisticiranih stvari? Ne brijem ja na tu priču. Nema tu veze s nikakvom narkomanskom pričom.

DAVID: Ne na otoku, ali svuda ima svega...

IVO: Vidiš, vi ste bili na otoku (na godišnjem odmoru, opaska Horvi), ali da ste ostali još misec dana sada dok počnu kiše odma bi ufatili film da ti ne treba neka supstanca da bi skužili to crnilo, tu psihodeliju samog otoka kad počne jesen i kad počne jugo. Jugo ti je sasvim dovoljna droga da si nenormalan. Evo, u arapskim zemljama za vrijeme južine i nisi donekle oslobođen, ali sve ti progledaju kroz prste, kao na primjer ljudima koji imaju problema sa štitnjačom, pa te vata nemir, pa te vata ajmo reći, nekaki strah, pa si nervozan, ali nisi bolestan, nije ti ništa, pritisak je, samo jugo puše.. A na otoku zimi kad pada kiša i kad je jugo, tad si sam i nama je lipo, ko' Pink Floydima, samo što nekad jesu, nekad nisu bili drogirani, pitaj njih, no njihova glazba nema veze s drogom, a tako najvjerojatnije nema niti naša...

DAVID: Kad sva ova turistička sezona utihne, tad tek otok počne živit. Kiša, drugi misec, mačke se jebu, brdo zvukova i ta sranja...

IVO: Stari ljudi kad dođu do penzije, vraćaju se doma na otok. Išli su radit u grad, u Ameriku, Australiju i vrate se jer shvate da im to ne predstavlja ono lipo, čekaju da su sami preko zime, možda i tužni i nikakvi, ali to daje smisla u životu. Da si iz Zagorja vjerojatno bi guštao ići na brege i gledati brege, onu travicu i vinograde i uživa bi u tome. Pametni guštaju u svemu tome.

DAVID: Joj, kad meni neko reče 'to je lijepo' preko ljeta, ma dojdi ti meni drugi misec na otok, pa onda vidi jel' to tebi lijepo.

IVO: David je alfa i omega. On sve piše, stvara, njegovi su tekstovi, njegov je film, mi smo tu samo koji ga pratu i tu i tamo ga peckamo po prstima i kažu mu 'kreten si'. Ja da imam to, ja bi isto radio... Ne, mi ga udaramo u trenutku kad treba stat jer inače sve to bi trajalo (po pjesmi, opaska Horvi) petnajst minuta.

DAVID (sarkastično dobacuje): Vidiš ti koje su to budale, ha-ha-ha... Ma kurac, ti si alfa i omega...



Čija je ideja monumentalne glazbe?

IVO: To dolazi samo od sebe. Evo, sad je Luka došo (Dunatov, drugi gitarist, opaska Horvi), pa smo ubacili digeridoo, klavijature...

Znači kroz eksperiment?

DAVID: Ja sam ti bija protivnik tih timpana, meni to grozno, onda smo napravili pismu "Sloboda", a on je tum-tum-tum, pa jebote, to je ispalo još mračnije, a inače meni su ti timpani izgledali ko' neko veselje. Znači muzika, ma nama je veselo dok sviramo, no ljudima ispada mračno.



IVO: Gledaj, da se razumimo, ja to nikada ne bih slušao zato jer ne slušam to. Inače volim slušat sve do 90-ih...

Znači i Samanthu Fox?

IVO: Ha-ha-ha, pa i Samanthu Fox. Nju više volim gledat. To je bija prva kao neka erotika...

DAVID: Ha, zabava, kad ljudi idu na koncert pa te boli kurac, slušaš bubanj, doboš bam-bam, neki kurac i sad čuješ neki ritam i to je ljudima okey. Ali muzika ni zabava, to je daleko nešto od zabave, muzika je jedna potreba koju ti stvoriš tamo na probi i mi se u tome osjećamo ful veselo kad sviramo najdepresivnija sranja...

Jel' imate osjećaj da sa svojom muzikom širite jednu određenu filozofiju?

DAVID: Ne. Koju filozofiju? Nemam pojma. Netko popije pivu u kafiću za 15-20-25 kuna, mi je popijemo na probi.

IVO: Ma filozofija... Gledaj to što pitaš, mi Davida već jako dugo nagovaramo da izda knjigu. Dok ti slušaš pismu, čuješ muziku, ali kad uzmeš njegov tekst i pročitaš, skužiš da nisi skužio ništa. Onda ga pročitaj ponovno. Onda i dalje baš ne kužiš, pa ga čitaš ponovno, ponovno i ponovno i onda staneš, pa u pičku materinu, odakle sve to. Jel' me shvaćaš? Dok ti to čuješ s muzikom, to je donekle shvatljivo, ali dok samo čitaš bez ikakve muzike, to je jebeno štivo. Ja to tako gledam njegove tekstove. I one koje ne sviramo...

DAVID: Čekaj, ja sam počeo pisat one neke tekstove za pizde materine Brežnjevi dvor (ne držite za sigurno ovu transkripciju, opaska Horvi)...

IVO: Ah, pa ti si kontra svega. Ako si na facebooku, onda si tamo...

DAVID: Eh, ti školovani ljudi, neki su na Broadwayu, ma to je kurac... I to je to. Žurili smo se na autobus preko puta zadarskog Konzuma kojeg David nikako ne voli jer je brend i marka, a on prezire kao pravi alternativac i mračni punker sa stavom sve što je medijski razvikano i popularno. Šteta što nismo mogli ostati dulje jer bi još tko zna što zanimljivog saznali, taman smo se ufurali u spiku. Sat vremena nam je nevjerojatno brzo prošlo, meni osobno je bio najbolji dio mojeg godišnjeg odmora i rado bi se ponovno vidio s ovim specifično posebnim, originalnim i otkačenim momcima koji u tančine kontaju svoj posao alternativnih rockera usmjerenih na lo-fi produkciju, sirovi zvuk i slobodne eksperimente kako im se hoće. Jedinstveni su u tome što rade i nije ih briga tko će i kako će doživljavati njihovu glazbu. Unikati su hrvatske scene. Sad kad sam ih upoznao, njihova vrijednost nema cjenu i niti jedan novac ih ne može kupiti da budu ono što nisu. Originalni su.

horvi // 14/09/2018