Ima jedna komična poštapalica koja glasi da je 'alkemija poremećena matera pametne kćerke kemije', a nastala je još prije nekoliko stoljeća kada je konačno empirijski dokazano masu utopijskih eksperimenata što su mahom tragali za eliksirom dugovječnosti, kamenom mudraca ili sposobnošću pretvaranja najobičnijih metala u zlato. Pa ipak nije sve baš tako u egzaktnim pokazateljima što je dobro komparirao J.H.Sheppard smatrajući da je osnovni smisao alkemije vještina pretvorbe manje značajnog, bilo ono materijalnog ili duhovnog u nešto puno vrednije.

Privlačnost slične egzibicije može se provući i kroz mnoge umjetničko-kulturološke alkemičarske porive u kojima glazba svakako ne zaostaje što svjedoči i ovaj album talijanskog trojca uhvaćenog u naizgled šturom ozračju kontrabasa, bubnjeva i gitare stilski fiksiranog u eksperimentalnom avant-jazz rocku. Šalu na stranu, već sama definicija njihove glazbe izaziva ošamućenje kognitivnih osjetila, pa čak i nevjericu u samoj teoriji, onoj s podsmjehom koja dovlači pitanja 'što bi to ustvari trebalo biti' i 'što je to točno'. Ipak, njihovu glazbu nije teško smjestiti kroz nekoliko fahova u kojima prednjači jazz, ali nimalo klasičan na onaj način kako se doživljava kroz be-bop ili blues zahvaljujući posve šašavom gitaristu Tony 'Deat' Bernardinucciju koji može bez problema svirati i u metal, punk, noise, blues, hip-hop, pop, pa naposljetku, zašto ne i u nekom komorno ozbiljnom sastavu, odnosno ansamblu. Njegove dionice na ovih nepunih 40 minuta su urnebes, nekima možda i prenaporan poput Frippovih ili Hendrixovih improvizacija kada su se zaputili u stvaranje svoga svijeta ostavljajući prateću ekipu postrance. Onomad, vi me pratite, a ja ću da soliram koliko me god volja što, iskreno kontrabasistu Giuseppe Iubattiju i bubnjaru Davide Di Virglioju ne daje puno šanse za neki specijalni egzibicionizam koji doduše postoji u nekim intervalima, faktički gledajući, postoji u skoro svakoj instrumentalki na ovome albumu, međutim sarkastično je to da jezgro benda ustvari čini ritam sekcija koja za svaki album (ovo im je tek treći) zove posebnog solistu na nekom instrumentu. Na prvom "Discopatia" (2012) to je bio Claudio Carozza (analogno-digitalna buka), a na drugome "Red Spider" objavljenom u d.i.y. izdanju 2013. saksofonist i klarinetist Fabio della Cuna. Osim toga, valja napomenuti da u bilo kojoj varijanti ovaj trojac koristi i obilate eksperimentalne vragolije, a ima ih mali milion od elektronskih samplova, loop tehnikalija, snimljenih zvukova, ritam mašina i još koječega.



Pa, kako to dođavola zvuči, pitati će te se? Vraški dobro i žestoko, ono po mom ukusu, nepretenciozno i otkačeno poput Disciplin A Kitchme u jazz-noise maniru, a Koja ionako voli jazz-noise, no te Bernardinuccijeve improvizacije su nešto zaista posebno što plijeni pažnju. Nisu one, evo baš ovih dana je izašao Hendrixov album "Both Sides Of The Sky" kojeg sam željno očekivao s neobjavljenim snimcima, a dobio gomilu solaža poznatih pjesama koje je velikan Jimi snimao u pauzama kad mu se prateća ekipa odvažila na čik, pivo, gablec, joint, šmrk koke, fuk i svašta nešto hippyjevski, nego su drastične fuzione jazz-rocka od kojeg uistinu zaboli glavurda koju nosimo na ramenima osjećajući teško breme kapitalizma. Vratimo se na početak recenzije - alkemija. Ovi Talijani nisu iz Rima, Milana, Napolija, negdje sa Sicilije hvalospjevima uzvišene preko filmova "The Godfather" (Kum) ili negdje iz eminentno značajne 'čizme', nego iz malih gradića Ortone i Lanciano (oba 20-30 km od Pescare na obali Jadrana) što su tek neznatno veći od Križevca ili Daruvara. Sva ta njihova egzibicija koju pružaju kroz ovaj album je evidentan dokaz da prava umjetnost ne mora doći iz nekih velikih centara, iz glavnih gradova i metropola, naprosto se zaboravi ta pozadina 'seljačkog' i 'ribarskog' statusa da ne kažem San Remo fucking kancone s kojom nas dave li ga, dave i guše nas hrvatski mediji što sve Talijani u pop glazbi nisu napravili jerbo i Hrvati imaju Gibonnija, Olivera, Terezu, Grdovića, Mate-Mišu Kovača i ta napucana estradna imena s gomilom talijanskih utjecaja kao da će išta napraviti u tim gordim destinacijama. Nego, album je inspiriran slikom Edwarda Hoppera iz sredine 20-ih godina prošlog stoljeća prikazujući tegobnu usamljenost života u velikim američkim gradovima pa je shodno tome koncipiran kroz 8 instrumentala što govore o frenetičnoj svakodnevnici procesuiranoj tehnološkim dostignućima. Fabula proteže urbanu džunglu u kojoj se svako biće budi izlaskom sunca, odlazi na posao suočen s vrevom i gungulom, počinju mu frustracije, kontinuirano pulsira, uzima pauzu za gablec, pa se vraća kući kroz kaos trgovina i semafora načićkanim po gradu, a tek kad dođe u svoj stan osjeća potpuni slom, depresiju i totalno nezadovoljstvo što mu svaki radni dan dođe na jedno te isto shvativši da je najsretniji kada liježe u krevet dok se u isto vrijeme stvara novi život, ali tek možda negdje drugdje... Sudbinsko proročanstvo modernista i avangardista otprije stotinjak godina se ostvarilo šibajući nemilosrdan feedback lošeg raspoloženja koji frca iz ovog materijala stvar po stvar, ton po ton. Razloga za pretjerani optimizam nema, no ipak se ovi Talijani dobro zabavljaju ovakvom poantom gdje između ostalog uz jazz koriste abrazivni noise i poneke rock riffove, a u morbidnoj "Depression" su čak ugostili i jecajući vokal Gabriele Tinarija što stenjajući i uzdišući dočarava svo prokletstvo suvremene gradske košnice.

Naslovi: 1.Intro, 2.Approaching a city, 3.Eleven A.M., 4.Eye & ear control, 5.Yonkers, 6.Depression, 7.The end of the day, 8.Outro

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 03/03/2018