Začudio sam se evo tamo negdje koncem siječnja 2018. kada me u najezdi svakodnevnog posla nazvao manager ovog već poprilično vremešnog benda (osnovani su još 1999.!) da imaju glanc novi album. Ma skoro sam sletio kombijem s ceste, a baš sam prevozio s kolegom neki lomljivi materijal… Priču oko Bilk vjerojatno znate ako ste ih pratili, ja ih poznajem još dok su bili demo band i mnogo su obećavali, ali bome od tada do danas je prošlo dobrih 14 godina i dečki su se fizički drastično promjenili da ih na promo fotografiji skoro nisam prepoznao. Tada, u ranim demo danima su bili obećavajući i intrigantni, vrlo zanimljivi s obzirom da su spajali post-rock s elektronikom poput Trans AM, ali su imali i nesuvislih vokaliziranja s auto-tune efektima šamaranjem hrvatskog i engleskog, odnosno, tražili su se u nekoj internoj zafrkanciji koja bi trebala biti ozbiljna. Mnogo puta sam ih gledao, a kad je izašao debi album "This BILK Is Radioactive" (Moonlee Records, 2006), nekako sam ostao pasivan jer nisu uspjeli prenijeti energiju živog nastupa na studijski zapis. I evo njih nakon punih 12 godina s tim ključnim, drugim albumom koji, odmah da kažem, sjeda idealno na debi uz nekoliko stilskih dodataka. Produkcija je besprijekorna, vrlo moderna, zvukovi izglancani i uočava se da su tijekom vremena mnogo osluškivali što se sve događa na pripadajućoj sceni što je za pohvalu, ono što se kaže, nisu otišli u reciklažnu plastiku jer staro željezo je termin za daleko žešće žanrove. Dodali su stilizaciji ponešto EBM/big beata, dubstepa, tromije tempove, pojačali basove, obavili se zgodnim eksperimentalijama, ali su i dalje ostali isti zafrkanti koje zanima zabava na psihodeličan način bez neke adekvatne priče, bez poante i bez koncepta. Znam da se mnogima javlja inspiracija averzije kad je pojam koncepta u pitanju i da su neki vrlo slični ovdašnji bendovi stavili 'ključ u bravu' nakon spoznaje da im glazba ustvari ne govori o ničemu. Ili su zbog unutrašnjih nesuglasica jednostavno nestali.



U ovakvoj predugačkoj diskografskoj pauzi pojavili su se neki koji su okupirali taj prostor u kome su Bilk bili kultni začetnici (Chui, Tannu Tuwa, No!Mozzart, pa i rani Dubioza Kolektiv, Bamwise, nestali Radikal Dub Kolektiv...), a sve se vrti oko spoja analognog i elektronskog naslonjenog na umjerene tempove, umivene šarže, snivanja, malo nekog psycho stimulansa, ukratko rečeno konformizma od kojeg nitko neće postati niti pametniji, ali niti gluplji, zavisi kako si stvori film u glavi prilikom konzumiranja ovakve glazbe. Pretpostaviti ću da recimo neki vanzemaljac uzme po prvi puta poslušati neku glazbu s planete Zemlje i da to baš bude ovaj drugi album Bilk. Zasigurno bi si pomislio da Zemljani baš nisu osobito bistri jer u njegovom spektrumu postoje daleko šire zvučne špekulacije, ali šta je - tu je. On sigurno ne bi znao da je ovakva glazba nekoć bila poligon za štošta radikalno (Cabaret Voltaire, The Pop Group, Kraftwerk, Skinny Puppy, prvi radovi Yello, Meat Beat Manifesto…), ali bi smatrao da je to glazba Zemljana u kojoj, valjda svi uživaju kao što je Alf kad je stigao na Zemlju obožavao jesti mačke, a spužva je bila najcijenjeniji dragulj koji na njegovom Melmacu doseže najenormnije cifre.

Stvar je u tome što Bilk ideološki nisu mnogo napredovali od debija ne fokusirajući se samo na instrumentalizaciju, nego na zvuk koji je vrlo primamljiv i zapaljiv na razmeđi komercijalnog i alternativnog, a s obzirom da su klasičan analogni bend s nekoliko uobičajenih instrumenata (bas, klavijature, bubanj), nisu se previše potrudili u dekoriranju osnovnog kostura koji se svodi na ritam i sitne finese, po meni najzanimljivijeg elementa - klavijatura Tin Obermana. Zbog toga se nikad i nisu posebno komercijalizirali Trans AM koji su ustvari nastavak zvuka Gary Numana iz 70-ih i 80-ih (Gary je svirao gitaru preko syntha) jer su brazdili u svojoj intimnoj zafrkanciji s poantom 'tko voli nek izvoli'. Ne, nije to uistinu ništa loše što se tiče takvog pristupa jer se često dešava da iz čiste zafrkancije, pa makar ona bila neka sitna ideja, pa i čarka, može iznjedriti ako ne bombu, onda barem povoljan obarač da se repetira i koristi bez vremenskog ograničenja. Tako se ovdje nalaze pritajeno sofisticirane SF pričice o glazbenom užitku kao što je nedavno izjavio Tin u interviewu potaknut strip-pričicom u kome se dva lika pitaju ''If this record is to travel into sound, what are these tracks for?' što svakako aludira na pomaknutiji pristup sadržaju koji omogućuje razvijanje mašte na proizvoljnoj, a nikako na frontalno širokoj razini, onoj univerzalno stacioniranoj i ciljanoj. Putuje se takoreći kako kome odgovara kroz početni nabijeni, tvrđi, ali i elastičniji splet 4 potentno vibrirajuće dance kompozicije koje odmah drito udaraju u noge i glavu pozivom na plesni podij, a tu će svatko pronaći svoj pravi adut subjektivnog doživljaja. "THISisWHATshouldBE" je svakako najkaloričniji komad plesnog elana poput nekih probranijih pjesama Cabaret Voltaire mada čisto sumnjam da su Tin i ekipa imali Richard H.Kirka i Stephen Malindera u opciji kada su skladali ovu stvar, no što jest - jest, zvuči kao neki dio meni omiljenih albuma kad još čak niti EBM/ industrial nije bio definiran pojam prije Ministry i Ogrea (Skinny Puppy). Hitoidni "Like2DANCE" u tome dođe kao vrlo prijemčljivi The Chemical Brothers iz zadnjih nekoliko sezona, a uđe li se dublje u prošlost, sve se zasniva na post-punk etici čvrstog ritma s funk konotacijama što nimalo nije daleko od onih loših albuma Gang Of Four "Songs Of The Free" i ""Hard", ali što sad, komercijale na ovakav način uvijek mora biti i biti će je kad alternativni muzičari žele napraviti globalno prihvatljivu pjesmu. Jedna od boljih u tom pogledu je "BEATSin2bits", inače jedna od prvih koje su Tin, Edi i Luka napravili zajedno, a ovom prilikom zvuči poput electro-punka uštelanog na disco. I praktički, to je onaj najplesniji dio albuma koji ide ruku pod ruku s plesnim podijem (ok, tu je još i završna, vrlo zarazni indie-trance "quantumSTATUS"), no glavni spektrum albuma se svodi na ambijentalnije, snenije i psihodelične kompozicije s kojima se ustvari i ulazi u pravi sadržaj albuma.

Polu-instrumentalna tema "Try not2" je kreativni vrhunac poput laganijih stvari The Chemical Brothers s onih izdanja od prije desetak i više godina, a zna se jako dobro da oni koji potegnu na plesni podij umiju i baciti u zakutak stiskavca. Za dotičnu temu kaže Tin kako se ustvari razvila iz jam sessiona naredne pjesme "dreamSTEPS" što je očito; u obje se koristi filigranski poliran dubstep (potonja je uronjena i u jungle) i slobodne su varijante psihodelije s razgranatijim progressive finesama (zajedno iznose nešto više od 10 minuta), a "LOVE4androids" i "Elle est faux" pred konac ovog djela razbuktavaju eksperimentalniji obzor što upućuje u širinu njihove kreativnosti što opet daje naznake da nisu samo fiksirani za tvrdo postavljene konotacije što dopiru s početnih, otvarajućih i obarajućih medikamenata na čvrsto postavljen dance floor.

Ovo zdanje od nepunih 40 minuta dostupno je i na vinilu. Sredite si gramafon kako bi analogno uživali u njemu po slobodnoj interpretaciji jer Bilk ne rade univerzalnu zvučnu stilizaciju. Majstori su baš upravo u tome što umiju retrospektivnost kanalizirati kroz legitimnost ne tretirajući mnoštvo eklekticizma zdravo za gotovo. Uostalom i sama poanta pop glazbe se ovdje izvitoperi; ono što se očekuje ne dobije se onako kako se očekuje nego drugačije i varijabilno nepredvidljivo, a baš je u tome i sva draž njihovog prijatnog ekscentrizma koji privlači svojom toplinom i dobrodošlim metamorfozama koje pop glazbu druge decenije 21. stoljeća čine privlačnom i pitkom, a u njihovom slučaju i futurističkim izletom van šablonskih okvira od kojih se mnogo puta stvori iluzija kultiviranosti hendikepiranih klišeja da su nešto uzvišeno i posebno. Na svu sreću, "Quantum Status" opovrgava takve predrasude djeleći karte za putovanje u blisku budućnost konzumerizma pop glazbe po vrlo povoljnoj i pristupačnoj cijeni.

Naslovi: 1.THISisWHATshouldBE, 2.Like2DANCE, 3.BEATSin2bits, 4.NIPPONnipples, 5.TryNOT2, 6.dreamSTEPS, 7.LOVE4androids, 8.Elle est faux, 9.Nippon #036, 10.quantumSTATUS

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/03/2018