Želje su katkada u korelaciji sa snovima,koji su bili tema soundtracka prethodnoga tjedna.
No ipak ne želimo često ono što nam dođe u san,želje se neminovno u stanju sna rasprše,krivudaju,pričaju svoju alternativnu verziju,nepotpisani director's cut.
Kako godine odmiču,situacije koje opisuje izjava o željama zdravog i bolesnog čovjeka postanu stvarnost,ali ono najbolje što želimo svima koje volimo i poznajemo ne kopni,nego još i više dolazi do izražaja.
Nagoni su to i potrebe koje najvećma gledaju u pravcu ljubavi i dobrote,potpisuju čežnju,strah,objektivno i irealno,te su sastavnica svih naših sutrašnjica,sadašnjosti i proživljenoga.
Došle su do nas u dobro znanim prigodama,glazbeno locirane u naslovima koji vedre i pokreću,rastužuju,vabe iskrenošću i propitkuju,a izdvojio bih sljedeće.

WISHING ON A STAR - Paul Weller (2004)

Naravno da je slučajnost,ali evo se,provjerite slobodno,proteže gotovo do činjenice - ukoliko se zovete Paul i Englez ste,značajno participirate u glazbenoj sferi Otoka.
Weller pak u poput gume rastezljivom nizu poznatih imenjaka,ispred sebe ima tek od kraljice Elizabete tituliranog Sir Paula. Modfather se okušao u brojnim glazbenim ulogama i stilovima,skladajući sjajne stvari,jednako tako baratajući svim važnijim instrumentima,pa čak i kada se odlučio snimiti obrade pjesama koje drži važnima,ovdje najbolje čujemo koliko je to dobro i učinio.
Iako original sjajno zvuči u izvedbi Rose Royce,zaustaviti ću se ipak kod albuma Studio 150 i odabrati provjerenu soul toplinu vibrata Paulova glasa,dok padre suvereno kormilari tipkama Rhodesa,a u jedrima stražare nepogrešive karike ritam sekcije i topli vjetar stringsa.
Zvijezdu koju je poželio,Weller je i ugledao,ali i slijedio.

ŽELIM DA TE VIDIM - Majke (1993)

Svaka boljka ima svoju publiku,a sumnjati da će je pronaći Baretovi teški,akromatski stihovi omeđeni odličnom svirkom garažnih blues psihodeličara u formaciji banda Majke,bilo je promašeno predviđanje,kada su u tmasto ratno vrijeme Vinkovčani sastavili kompoziciju vlaka koji će krenuti iz čvorišta industrijskog im zavičaja na put dalek i dug,nalazeći cilj,ali i iskačući iz tračnica povremeno,srećom ne i fatalno.
I dok se Bare kroz ove stihove hrvao sa Jekyllom i Hydeom,dajući otpor negativnom balastu svojega bića,Čalićeva sjajna kombinacija akustične i električne gitare,naglašena očito poetskom vožnjom čuvara ritma,dovesti će band do upražnjene pozicije vodećih rock odmetnika scene,sa barem dva (u redu,možda i tri) djela odlično koncipirana,a što će sastav znati povremeno ponoviti i kasnije,iako sa znatno blažim i mekšim citiranjima nastupnih sirovijih materijala,upisanih u anale domaće rock produkcije.
"Izađi iz mene
Čudovište krasno
Želim da te vidim"



BULLET PROOF...I WISH I WAS - Radiohead (1995)

Premda drugi album glazbenih vizionara držim tek neznatno slabijim od nasljednika mu,eponimnog i jednoglasno remek-djelom prozvanog OK Computer albuma,pojedini kritičari razbacivali su se svakakvim nazivima,te se išlo tako daleko oslovljavajući ga pretencioznim ili promašajem.
Nije da me to nešto pretjerano brine,no nisu znali prepoznati kako primjerice zvuči svirana tuga još više sklupčana u Thomovu falsetu,pritisnuta stihovima kojima se doziva senzibilna neprobojnost i otpornost na bolne emotivne rezove,iako znamo da su to lekcije teže savladive,način kojim Greenwood i ekipa nesebično dijele bogatstvo stila i darovitosti,nalazi put do samog središta srca.
Magovi se tek zagrijavaju i zahuktavaju,jer planirano putovanje je u svome začetku,a obrisi cilja se svejedno već naziru.

WISHING WELL - Free (1972)

Kada je u pitanju rock/hard-rock glazba,Paul Rodgers pripada samom vrhu pjevača navedenog žanra.
Prije nego je oformio grupu Bad Company koja će doista originalnim stilskim pogonom donijeti svježinu i neprolaznu vrijednost već vrućoj sceni engleskih glazbenih mudraca,vrlo dobrim do odličnim moram ocijeniti pjevanje i godine provedene u razuzdanom Free kolektivu.
A Wishing Well je stvar koja iskače u prvi red odličnih kompozicija i gdje nema usamljenih jahača - Rodgersova vokalna umiješnost lagano klizi dinamičkim stazama ritmičke konstrukcije,dok Kossoffove gitare uzimaju primat na svim stranama,glavnim i sporednim, pozivajući Bundickove minimalističke klavirske dionice na druženje i više nego uspio glazbeni piknik,nakon kojeg će uslijediti raspuštanje banda.
Za opstojnost grupe nužna je uključenost,sinergija i fokus svih članova,a kako se navedeno negdje putem izgubilo,album Heartbreaker na kojem se nalazi ovaj sjajni glazbeni mig,biti će ujedno oproštaj kojim su jedni drugima,nadam se,poželjeli svako dobro,što su upravo ovom prilikom iskazali zajedničkom prijatelju banda.

I WISH - Stevie Wonder (1976)

Teško da je maestro Stevie slutio sada već davne '76 kako će njegov groove biti ritam budućnosti,ritualna podloga svim nadolazećim naraštajima koji će ulazeći u soul/funk/R&B vode,barem pokušati zaroniti do dubine koju je neponovljivi Stevie dosegnuo.
Kada slušate raskoš,inventivnost i magiju (mahom svih albuma iz 70ih) koja dolazi iz tog nepogrešivog,genijalnog glazbenog uma,te vam prostruji misao kako je red najboljih,koji su strpljivo čekali da ih Wonder nađe dovoljno dobrima da zasviraju njemu uz bok,bio poduži i impresivnim imenima pun,zarazno zlatna I Wish (sa kolosalnog Songs In The Key Of Life) sa manično razigranim basom Nathana Wattsa u uvodu,izrasta upravo u igru čiji su sudionici redom pobjednici i koja će autora smjestiti na vrhove top ljestvica i zasluženo mu priskrbiti Grammy nagradu.
Rapidno uzlazna genijalnost prezentirana u I Wish,gdje praktički svaki instrument i,naravno,vrli Wonderov način pjevanja,bivaju kilometrima daleko od dosade,usput pobuđuje strast,razgibava tijelo i daruje osmijeh.
Iako tekst gleda dane Steviejeve mladosti,siguran sam da bolju glazbenu želju nije mogao ni zamisliti,a kamo li je toliko dobro odsvirati.

I WISH I WAS JOKING - MGMT (2024)

Prošlogodišnjim su albumom dečki koji su donijeli svijet i slavu provinciji,odnosno iz provincije osvojili svijet,ponovili kako veličinu projiciraš,dohvaćaš i kuješ,dolaziš li i iz male sredine.
No kako je malograđanština ravna patetici u opisu stanja duha i svijesti,nije vrijedna spomena niti pisane riječi.
MGMT zaslužuju važne navodnike,osvrt i pohvale za svu bitnost u doživljaju glazbe koju stvaraju,a komičnost i duhovitost,kao i predanost,eklektičnost i mudrost,usudim se reći - vijore na svim snimljenim albumima.
Bilo da gledamo u pravcu Kalifornije,New Yorka,ali i Engleske i Francuske,odakle su dečki crpili inspiraciju i podlogu za zvuk koji će ih odrediti,to psihodelično uporište potencirano u pop pragmatici i melodična elektronika ukusnog tempa orošena synth obilježjima,nalaze se isprepleteni na odličnim pločama Oracular Spectacular,Congratulations,Little Dark Age,ali i na posljednjem,Loss Of Life,sa kojega je I Wish I Was Joking - ispovijedna stranica koja je u Andrewovom glasu isprva upitne Kekecove volje,no potom je nalazi,pa i nasmijava i rastužuje,ne banalizira niti suspreže očiglednu filantropiju,a početni stihovi zapravo kazuju kako ljubav nema svoju mjernu jedinicu: "Half of love is still love".
Ostatak teksta potražite sami,iznenaditi ćete se. I zabaviti.

HOW I WISH - Keith Richards (1988)

Otresiti,često neugodni i svadljivi "Rolling Stone Keith",jedan je od objekata rock and rolla bez čijeg se prisustva urušavaju temelji te popularne glazbe,nestaje potka i gubi se smisao.
Jedan od karizmatika i vidioca prorekao je tako lepršavoj umjetnosti svijetlu budućnost koju će i sam živjeti,unatoč bandovu posrnuću sredinom 80ih,kada su nakon odličnog Tatoo You zaredale svađe vodećeg dvojca grupe,a što je rezultiralo tankim i slabašnim albumima Undercover i Dirty Work.
No lošiji niz neće potrajati i u smiraju desetljeća prije bandova povratka na znane staze,objaviti će odličan solo prvijenac Talk Is Cheap koji okuplja momčad za greatest hits misiju,koja u How I Wish izuzev odličnih X-pensive Winosa Stevea Jordana na bubnjevima i Waddyja Wachtela na gitari,bilježi klavirske dionice Ivana Nevillea,te prateće vokale Springsteenove Patti Sciaffa.
Pjesmom osvaja dobar provod u maniri Happy pjesme,pa i asocijacije na Before They Make Me Run; Keith je razigravač čiji dobro ugođeni Telecaster suvereno vodi momčad pravo do cilja.
Sumnjama u to ovdje nema mjesta.



WISH YOU WELL - Grant Lee Buffalo (1993)

Kada je izašla pjesma Fuzzy,bila je to ljubav na prvo slušanje.
I nije bila instant pjesma nekog prolaznika,nego stvar koja zadovoljna stanuje u Arkadiji stila i ističe dramaturške mijene i širinu autorskih obzora Granta Leeja predočenih tijekom čitavog nastupnog albuma Fuzzy.
I ako elegičnu Fuzzy krasi oblačna tromost i sjajan gitarski drive 12-žičanog akustičnog instrumenta,pacifički vjetrovi šurujući sa silom kalifornijskog sunca navode trio da u Wish You Well unesu urbani alter sound i zagledani u 70e,publici 90ih serviraju gorko-slatko iskustvo tempirano odličnim gitarama u slojevima od byrdovskih folk ukrasa do originalnih Americana tvorbi. I zvuče doista sjajno,napose pjevanje generala Granta Leeja čija dikcija i savršena kontrola glasa i pri visokim tonovima obara sa nogu i kako je najzad sve toliko dobro zaokruženo,ne mogu a da se ne zapitam - nije li nepravda da ovakav band nije zaslužio status općeprihvaćenih sa velikim auditorijem?
Ostati će ovo tek retoričko pitanje,a završavam parafrazirajući vlastite misli nekada prije zapisane: glazba ako pobudi nadu tek trenutno i ovlaš,već je ispunila svoju svrhu.
Osmijeh na lica dečki,vi ste neupitni pobjednici!

WISH YOU WERE HERE - Pink Floyd (1975)

Floydi spadaju među najznačajnije glazbene figure koje su hodale Zemljom,a njihova pjesmarica dobro opskrbljena sviračkim odisejama,šarolikim poemama i kratkim pričama,ističe se i čestim poetskim nadahnućima,gdje Wish You Were Here možda i prednjači kao Watersov osjetilni biser,balada koja se svrstava među najljepše ikada napisane,ogledalo uspomena i autorove intime.
Gilmourov akustični smiraj jedna je od upečatljivih tema koje odmah ulaze u uho,čineći pjesmu hitom svevremenske kvalitete,te dok se Wright prikrada klasično krasnom klavirskom kreacijom,a potom i pitoresknim klavijaturama,melodiju nose Mason i Waters horizontalnim vodenastim ritmom. Nakon što je izašla,definirao ju je Dave country numerom,sa čim se doista i slažem,jer uvodna tema vuče upravo ka tom žanru,a zanimljivi pjevani solo dvaput intoniran uvlači Engleze u teritorijalne vode američke folk glazbe,tražeći sklonište od hladnoće koju nanosi vjetar u završnim trenucima sjajne pjesme.
I gdje god smjestili ove šarolike nijanse ljepote,biva svejedno upravo to - jedna velika ljepota.
"We're just two lost souls swimming in a fish bowl
Year after year"

I WISH I KNEW HOW IT WOULD FEEL TO BE FREE - Nina Simone (1967)

U 60ima prošloga stoljeća,kada su etikete zbog "pogrešne" boje kože lijepljene Amerikom nemilice,soul dama jazzom opijena smogla je snage otpjevati pjesmu Billyja Taylora koja se gnuša rasizma,doziva pravdu i traži slobodu.
Snaga ove pjesme tim je veća,jer je Nina pjeva toliko vedro,naglašavajući pozitivne odrednice života,a jednako tako zvuči i sjajan band koji je prati - ritam kao da nosi svjetlo života poput onog traženog za gospel mise,dok klavir,gitara i puhači krijepe dušu nepravedno ranjenu. Iskazujući nesputanost ptice u letu,Nina je pjesmu prožetu aktivističkom porukom pozicionirala na album Silk & Soul,možda ne toliko sjajan poput Wild Is The Wind ili High Priestess Of Soul prethodnika,no i dalje nalazi i nudi blago,svilu i toplinu Nininoga glasa i talenta,nastavljajući pronositi utjecaj i karizmu idolizirane Billie Holiday.
Vrijuća hrabrost sjajne klaviristice bogate iscjeljujućom glazbenom darovitošću,barem će na trenutak raskrinkati nehumanost ukorijenjenu u zlim licima rasizma,brojnim i podjednako mrskim,no ne i nepobjedivim,jer ljudskost i čestitost imaju svjetlo koje nadjačava snagu tame.

dario b. // 25/05/2025