Patrick Morris je bio basist čuvenih pitzburških math/noise pionira Don Caballero u onoj postavi tokom 90-ih godina prošlog stoljeća do cirka ponajboljeg im albuma "What Burns Never Returns", a onda je 1999. napustio postavu jer je već nekoliko godina sa strane imao ovaj bend koji nikako nije mogao komotnije zaživjeti. U jednom interviewu je izjavio da mu je već bilo dosta instrumentalističkih prepucavanja i nadmudrivanja s Mike Banfieldom, te da se zaželio uobičajene rock glazbe s vokalima i pop formatima u kojima neće morati strepiti oko koncizne infrastrukture, posebice na koncertima gdje su se redale svakojake greške, falširanja i gubljenje u aranžmanskim pretencioznostima. Ako se prisjetite onog nespretnog i šlampavog koncerta u zagrebačkom KSET-u 31.X 2008. kada je od originalne postave Don Caballera ostao samo bubnjar Damon Che Fitzgerald, razlog za Morrisov (a i Banfieldov) odlazak iz benda je bio pravovremen: došli su do točke kada su bili na kreativnom vrhuncu, a sve nakon toga je bio autorski rasap koji je išao nizbrdo vrlo ubrzano. No, zato njegov The Poison Arrows nisu žurili. Godinama su se pripremali u Chicagu radeći striktno kao trojac; uz njega tu su Adam Reach (bubnjevi, drum kit) i Justin Sinkovich (vokal, gitara, klavijature, elektronika), a svi su oni imali ili još uvijek imaju cijeli niz bendova i projekata poput Atombombpocketknife, Thumbnail, Pink Avalanche, Acquaintances… Debi album "Poison Arrows" objavljen 2001. za Sound On Sound je bio neprimjetan, no kad su potpisali ugovor s File 13 Records (ili File Thirteen), stvari su krenule u boljem smjeru. Sa 4 EP-ija i stalnim turnejama skrenuli su pažnju na svoj rad oivičen s dva pritajena remek-djela, albumima "First Class, and Forever" (2009), te "Newfound Resolution" (2010) nakon kojih su otišli na privremeni hiatus kako bi se posvetili svojim frakcijama i off-projektima, no pauza je očito trajala predugo. Tek 2015. su se na nagovor prijatelja iz bendova Bardo Pond, Drive Like Jehu, godheadSilo, Milemaker i Soulside ponovno okupili, a etiketa im je u ljeto iste godine objavila album "Forever Era: The Poison Arrows Solo Years" s raritetnim snimcima, te se bend prihvatio komponiranja novih materijala, a interesantno, za vrijeme tih proba svirali su dvije potpune improvizacije za koje nitko od njih trojice nije znao što ustvari predstavljaju i u kome smjeru će se razvijati jer su ih svaki puta drugačije izvodili. Zato i jesu album nazvali po njima - 'nema poznate bilješke' koje imaju dva odvojena nastavka u obliku naslovnih kompozicija "No known note (part II)" i pred samim krajem albuma "No known note (part I)" koje su ustvari 'cameo' fabule.



Sama glazba je poprilično mirna i skulirana kombinacija post-punk/ indie-rocka s tek laganim natruhama noisea i math-rocka ne stremeći u improvizacije, već radeći slojevitu minimalističku strukturu koja odgovara evidentnim utjecajima Wire, The Fall, ali i Girls Against Boys. Valja navesti da je Sinkovichev vokal u bliskoj razini boja i registra upravo Scott McClouda (Girls Against Boys, Soulside, New Wet Kojak) koji im gostuje u centralnoj temi "Stuck on screen". Gotovo da se i ne primjeti ta promjena na vokalu, tek onda kada se pomnije posluša… Gitare su fine i čiste bez prljavih distorzija u stalnim intervalima riffoidnih legata, sitnih atmosferičnih staccata i povremenih tremola pazeći na kompletan ambijent koji je nošen plesnim tempovima u različitim varijacijama, ali i s dva znamenita gosta na gitarama - Tony Lazzarom (Bloodiest, Atombombpocketknife, Sterling) koji svira u pjesmama "Derailmentship" i u laganoj "Wedding", te Briana Casea (Disappears, Ponys, 90 Days Men) čija je uloga znatno reduciranija na solo intervale neobične humpa-cumpa teme "That window is closed". To gostovanje i nije pridonjelo nekoj značajnijoj progresiji kojom bi se spektar zvuka proširio na neku virtuozniju razinu. Sve se ovdje pazilo na minimalističku strukturu sa sirovom emocijom kao da su netom porođeni bend, takoreći štreberski na kalupima oldschool prototipa, no opet daleko od toga da su ovime službeno tek četvrtim albumom u 20-togodišnjoj karijeri zarili stil u prosječnost retrospekcija.

Uzbuđenja su ovdje sitna, pomaljaju se od tona do tona dinamičkim tenzijama bez puno energije koja se iz pjesme u pjesmu nagomilava poput pažljivo prikupljene kondicije, ali u niti jednom trenutku ne eruptira u eksploziju što fanovima noise i math-rocka može zagolicati uho kao karika koja nedostaje. Samo simpatično i premirno.

Naslovi: 1.Augmented algorithm, 2.No known note (part II), 3.That window is closed, 4.Stuck on screen, 5.Derailmentship, 6.Wedding, 7.No known note (part I), 8.The first the last and the first thing you need

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 16/09/2017