Riječki doom metal bend prozvan po ideji Miltonovog "Izgubljenog raja" da je prije Velikog praska bila Duga noć i vječni mrak počeo je 2015. kao solo projekt Luke Petrovića poznatog iz postave Ashes You Leave gdje je bio jedan od glavnih tekstopisaca i kompozitora. S vremenom su mu se priključili prijatelji pa se na stanoviti način sastavila supergrupa od članova Grča, Castruma, Czaara (Bojan Frlan - gitara) i još nekih lokalnih bendova (primjerice Atmosfera), sa čak 3 gitare. Uvjerljivi clean vokal Matej Hanžeka, pa i sama struktura njihovog vlo melodičnog doom metala vuće u dublju prošlost kada žanr praktički još nije bio niti kršten. Zna se, pogađate, ovdje su osnovne natruhe Black Sabbath, hard-rocka, ali i progressive rocka i bluesa s vrlo pjevnim i melodičnim strukturama odreda u tromim tempovima koji ne druguju previše s gitarskim disonantama već sa slojevito nanizanim riffovima i intervencijama na nivou oldschool heavy baladičnosti.



Čisti zvuk što lebdi atmosferičnim pjesmama u vrlo dobroj produkciji neminovno će asocirati na Pink Floyd zahvaljujući i progressive elementima koji su u uskoj spregi kao važna komponenta što dozvoljava svakoj od 6 poduljih kompozicija da se ugodno razbaruše čak i do 10-11 minuta. Lirski obzor im je poprilično tugaljiv i depresivan. Nije to ništa posebno, niti ne stremi ka senzacionalizmu onih preokupacija kakve doom bendovi znaju imati s motivima H.P.Lovecrafta, Stephena Kinga, morbidnošću, horrorima i zastrašujućim scenama. Ovdje je taj segment na vrlo prijatnoj razini poput urona u dark/ gothic fikcije na individualnom spektru emocija što protežiraju životne i emotivne gubitke krećući se od tromijeg prvog dijela albuma sve do drugog dijela kada tempo postaje zero jači, a gitarske distorzije naglašenije, osobito u dvije završne pjesme "Something is broken" i "Contempus mundi" koje slijede i tijek fabule poput raspleta što se iz melankolične apatije pretvara u jasno ciljane kritike i upiranje krivnje u gro razloga koje obrazlažu prve tri teme "The last child of doom", "Mother of all sorrows" i "Thieves of innocence". Mada ovdje nema ništa specijalno, kompozicije obično izranjaju iz mekanih staccata i razvijaju se u strukturalnoj dinamici, raspoloženje albuma je začudno vrlo pozitivno u toj kompulziji unutarnjih anksioznosti, psihičkih nemira i lamentacija simbolizirajući estetiku rocka i metala, kako je nedavno izjavio upravo vođa Luka Petrović: "Ime albuma simbolizira današnje osjećaje u ljudima uz pitanje što i koliko im glazba znači. Mi smo napravili album od sat vremena u vrijeme kada ljudi slušaju pjesme od dvije minute i trinaest sekundi" (interview objavljen na perun.hr). Sveskupa, ovo je vrlo lijep, dojmljiv i iskreno prijatan album koji fino sjeda ne samo ljubiteljima doom metala, već i daleko širim žanrovskim karakteristikama od spomenute klasične heavy baladičnosti, sve do hard rocka, psihodeličnog progressiva, ambijentalne rock scene i gothica bilo koje vrste. Naredano je u ovih 60-tak minuta gabarita mnogih stilova u vrlo ukusnom rasporedu koji podsjeti na štošta toga, a opet, svojom unikatnošću se izdvaja od asocijacija na My Dying Bride ili Pink Floyd.

Naslovi: 1.The last child of doom, 2.Mother of all sorrows, 3.Thieves of innocence, 4.Architects of doom, 5.Something is broken, 6.Contempus mundi

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 09/09/2017