Izuzetno je nastrano, životu tuđe i van svake zdrave pameti koncerte subotom započinjati točno u 20:15. To je vrijeme kada se kulturan i obrazovan svijet okuplja na klupici u ambijentu pitoresknog parkića, pijucka osvježavajuće napitke iz pet ambalaže te uživa okus nikotinskih prutića raspravljajući o ozbiljnim društveno-moralnim dilemama poput: pivo ili vino, death ili black metal, bimetal ili elektromagnet, Halford ili Dickinson, tramvaj ili bicikl, pizza ili ćevapi, plavuše ili crnke, seks ili janjetina, nogomet ili nogomet te ostalim gorućim esencijalnim problemima koji muče ovo društvo više nego trivijalnosti poput ispita, kolokvija, školarina, plaća, smjena, prekovremenog rada, akontacija, zajmova i kredita. Ipak, ostao sam kratak za sve navedene krucijalne spoznaje o svijetu i životu u njemu, jer me neumoljiva satnica stjerala u klub oko 20:30h. Noć je tek postala mladom, a Old Night se već ukazao na horizontu kojeg je posmatralo četrdesetak duša. Stara noć uprizorila se u obliku metalnog doom/progressive suzvučja te pronijela dvoranom sjetnu, tugaljivu, ali i romantičnu atmosferu. Publika je bila tiha i mirna, muzika nježna. Čak i u svojim žešćim dijelovima nije sugerirala bijes, nego povišeni ljubavnički patos. Ne baratam naročito doom referencama, pa vam je bolje da se za iste poslužite nekim intervjuom gdje ih bend eventualno spominje. U instrumentariju ove petorke ženskom vidokrugu naočitih momaka nalaze se čak tri gitare. Osim što su ulaštenije i čišće od tanjura iz kojih doma jedemo, krasi ih izuzetan zvučni balans. Glasnoćom, zvukom i tonskim međuigrama su usklađene da zvuče kao jedna gitara s 18 žica. Nema situacija gdje prečesto nepotrebno sviraju istu dionicu, već nerijetko ulaze u intervalske šeme s preplitanjem terci i kvinti ili sviranjem akorada na različitim pozicijama vrata. Osim glavnog vokala, imaju i dva prateća. Sve skupa zvuči žešće i manje nenametljivo nego na studijskoj snimci, iako i dalje rafinirano sa smirujućim učinkom. S druge strane, dionice sadrže dovoljno tih prog smicalica da čovjek ne bi na koncertu zaspao ili smoreno zaključio kako će prije pročitati "Rat i mir" nego što ovi svrše s pjesmom. Sve u svemu, za mene kao nedoomera ovo je sasvim prolazan doom bend. Norveški Vulture Industries nam je donio nešto drugačije poimanje metala. Zapravo, rekao bih da se kod njih više radi o fusion/dark/rock bendu s povremenim utjecajima i estetskim konturama metala. Barem na albumu "Stranger Times" kojeg su koncertno promovirali. Ovdje ćete više čuti fragmente senzibiliteta Mikea Pattona, Toma Waitsa, Nicka Cavea, prog rockera 70-ih i darkwavea, nego Enslaveda, skandinavskog folk metala ili melodičnog deatha, ali opet iz cijelog tog stilskog melting pota kušati jedan podosta unikatni zvuk. Iako je sazdana na umjereno melankoličnoj atmosferi s povremenim izletima u mračni kabare, muzika je puna neobičnih "ćoškova" i neočekivanih, ali tečnih obrata kako u melodiji, tako i u ritmu. Nije im strano niti lupiti up-tempo koji put. Sve u svemu, dovoljno je detalja za slušanje i slobodno putovanje maštom, a istovremeno ima dovoljno groovea za plesanje ili barem šamansko drmusanje. Basist i gitaristi su čitav koncert odsvirali stišćući tipke po svojim pedalama bosim nogama, što je i vašeg nadobudnog izvjestitelja izulo iz cipela i čarapa, jer tko je on da odoli takvom zovu hipijevštine usred jeseni na podiju bez gužve i srče (čitaj: komadića razbijenog stakla). Također, nekolicina ljudi koja je više nalikovala grunge/hipi hibridima nego metalcima se bacila u eksperimente s muvingom po podiju, a kako je nastup odmicao činilo se ni da ostatku dvorane (od oko 80 ljudi) nije dosadno, jer je frontman benda bivao sve odlučnijim da nas zabavi raznim trikovima poput penjanja na pojačala i svoju barsku stolicu te silaženja u publiku. Jednom je čak uspio inicirati da se publika spoji u vlakić i provoza ga dva kruga oko podija. To je bio gotovo oksimoroničan prizor, ali baš zbog toga groteskno simpatičan, jer takav folklor prije očekuješ na treš partyju s DJ Vlajom (koji je, btw, imao uslijediti nakon koncerta, zbog čega je isti i trebao biti gotov do 23h), nego na nekakvoj šatro mračnjačkoj priredbi. Inače, frontman gestama i konstitucijom nalikuje nekoj rehabilitiranoj, skuliranoj i kulturnoj inkarnaciji Svena Narušitelja (Dekubitus) koja zna kontrolirati svoje ludilo na način da ga niti u jednom trenutku ne stavi iznad glazbe i svih njenih sofisticiranih kontura. Tip ima tu neku boemsko-mračnjačku crtu, zbog čega sam im kao prikladniji support act sklon zamisliti bend poput Moskau, nego bilo kakve metalce. Recite što hoćete, ali zaista sam uvjeren da bi Moskau i Vulture Industries (pogotovo s promocijom ovog posljednjeg albuma) bili dobitna kombinacija. Vjerujem da su baš u tom darkwave/cabaret/fusion/rock/gospel grmu ostali ležati zečevi koji bi na koncert doskakutali da se propagandno nije ciljalo pretežito na metal publiku. Doduše, dosta partijanerskih vjeverica iz drugih glazbenih šuma ostalo je na svojem drveću i nakon koncerta, jer ni besplatni "Vino na usnama" treš party nije okupio neku pozavidnu količinu ljudi, a posjetitelje Old Nighta i Vulture Industries je brzo potjerao. Šteta, jer noć je nakon koncerta za grabežljivce sadržaja industrije zabave tek počela i nije ostarila sve do jutra.

> vidi sve fotke // see all photos

ognjen bašić // 27/11/2017