Nedavno sam naletio na prošlogodišnju Pedjinu recenziju posljednjeg albuma Weezera i zapela mi je za oko jedna njegova rečenica: "Čini se kako to namjerno rade, jer svi "imenovani" (albumi), osim "Pinkertona", bili su skoro pa neslušljivi." Istog trena probudio mi se osjećaj za ispravljanje nepravde, pa kako ne bi ostalo samo na tome, odlučio sam izbaciti recku jednog "imenovanog" i slušljivog Weezer albuma, a uz put se dotaknuti tog njihovog (zapravo Cuomovog) karijernog vrludanja. Riječ je o devetom Weezer albumu "Everything will be alright to the end", izdanom prije "Bijelog", a za kojeg mnogi kažu da je iskupio Weezer i vratio ih s autodestruktivnog puta repeticije, samoparodije i neinspirativnosti.

Umjetnički integritet je zajebana stvar. Biti svoj i stajati iza svakog svojeg poteza dok si pod reflektorima javnosti jedna je od stvari koje čine (posao) umjetnika. Nije lako nositi se s neprihvaćanjem, ali ako iza toga stoji tvoja vizija, treba smoći snage braniti je. Postoje umjetnici koji se vode samo za svojom vizijom, bez obaziranja na mišljenja i kritike javnosti . A postoji i druga vrsta umjetnika - ona koja svoj rad od početka podređuje masovnom ukusu i zahtjevima javnosti.

A postoji i Rivers Cuomo. Rivers Cuomo je od samih početaka karijere uvijek tražio fanovsko prihvaćanje onoga što radi, uz povremeno skretanje u hrabrije autorske izlete. No svaki put kad na to prihvaćanje ne bi naišao, počeo bi se ispričavati zbog toga i na sljedećem albumu najavljivati povratak poznatom prihvaćenom materijalu. Iako sklon slijediti svoju unutarnju kreativnu žicu, prelako je se odricao. To je krenulo već nakon što je drugi album Weezera "Pinkerton" naišao na mlak prijem tadašnje kritike, a još više publike koja je žudila za još jednim hitoidnim "Plavim" albumom. Cuomo se "Pinkertona" istog časa odrekao ispričavajući se fanovima i snimio "Green" - točno onako kako su fanovi zahtjevali. Nekako kao da nije bio u stanju slijediti vlastite savjete iz tekast za "Photograph" - "If you blew it, don't reject it
Just sit drawing up the plans and re-erect it". A onda, petnaest godina kasnije ponovo je prigrlio "Pinkerton" kao najvažniji moment u svojoj karijeri, a koji je to postao i u očima (novih?) fanova i kritičara, i to proslavio izdavanjem deluxe izdanja i turnejom na kojoj su ga Weezer izvodili u cijelosti. Cuomo se toga i ne srami i u intervjuima ističe kako želi raditi onu muziku koju će njegovi fanovi voljeti.

Ne znam samo što je to onda radio svih ovih godina nakon "Green"?

Nakon "Green", Weezer su izdali još pet albuma, ali kao da nisu ni jedan. Od pokušaja ponavljanja weezer formule, pa jačeg forsiranja metala (koji je inače uvijek bio dio Cuomove pop formule), pa do još goreg koketiranja s r'n'b zvijezdama i reperima (suradnja s Lil Wayne) nalikovalo je to suludom bezidejnom i neusmjerenom putovanju frontmena/benda koji apsolutno ne zna što hoće i nije u stanju napisati više od generičkog pjesmuljka. Tako da kad sam pročitao da će "Everything..." biti deveti album u diskografiji nisam mogao vjerovati. Za mene osim prva tri, Weezer ništa drugo nisu ni izdali. Potisnuo sam sva sranja kojima smo bili izloženi svaki put kad bi novi album Weezera izašao. Blue, Pinkerton i Green su sveto Weezer trojstvo. Kad bih sebi morao objasniti od kud tolika fascinacija s ova tri albuma, njihovim lakopamtljivim rifovima i pop melodijama lako bih se mogao zavesti nostalgijom ako ne bih imao na umu da sam svu genijalnost ovih albuma shvatio tek negdje desetak godina po objavljivanju "Plavog". No jednom prihvativši i zavoljevši zaraznu genijalnost Cuomovog power popa, nikako nisam mogao shvatiti što se Cuomu dogodilo kasnije.

Unatoč svakom sljedećem razočaranju,s najavom novog albuma javila se i nova nada. Možda još negdje u Cuomu i dečkima postoji čitav neizdani album genijalnih stvari. Mogu li se Weezer vratiti počecima? Može li Cuomo opet napisati svježu originalnu stvar, bez posezanja generičkom štanceraju?

Poslušavši album nekoliko puta, jasno bilo mi je da se Weezer više neće vratiti kreativnim vrhuncima s početka karijere. Čak štoviše, unatoč svom uloženom trudu nama koji cekamo nastavak niza Blue-Pinkerton-Green, Rivers Cuomo je na neki svoj način opet pokazao srednji prst i rekao "Up yours!". A najgore je što tvrdi upravo suprotno, jer ovaj album je manifest benda previše zapletenog u dodvoravanje fanovima da bi iole ozbiljno i bez formulaičnosti pristupili svom poslu. Nažalost zanemaruju činjenicu da ni stari fanovi više nisu isti koji su nekad bili. I oni su odrasli, razvijali se i nemaju jednaki poriv vratiti se tamo gdje su nekad bili. "Everything will be alright in the end" nam ne donosi razvoj ili neke nove kreativne vrhunce pogubljenom izričaju Weezera, ali daje maksimum onoga što su Weezer uz osvrt na prijašnjih dvadeset godina karijere sposobni učiniti danas, a na fanovima je da odluče sviđa li im se to ili ne sviđa. I to doslovno.

I kakva je onda presuda? Jesu li se Weezer vratili i hoće li "sve biti u redu na kraju"?
Čini se da hoće, jer nekako je ispalo da je ocjena pozitivna.

Ohrabrujuća vijest je bila ponovno angažiranje Rica Ocaseka za producentskom palicom kao signal da se Weezer žele vratiti zvuku s prvog Blue albuma, odnosno doslovnom početku benda. Stvari na albumu podijeljene su u tri tematske i glazbene cjeline, koje zapravo prate sve faze dosadašnjeg Weezer izričaja. Opet su tu pjesme o zabavi i djevojkama viđenim očima adolescenata. Ove stvari mahom su uglazbljene u vedrom weezerovskom "sunce i zabava" stilu. Očinstvo je još jedna tema koje se Cuomo prihvatio, kad je i sam postao otac, ali i zbog nesređenih odnosa s vlastitim ocem. Stoga melankolična atmosfera u njima s katarzičnim pasažima i refrenima i ujedno su najveći kreativni odmak od zabavne formule. I zadnja tema, ali prevladavajuća, jest upravo odnos benda prema fanovima. Ove stvari žanrovsko su poigravanje popularnim stilovima u kreiranju najboljih pop rock hitova, što je i prikazano u videospotu za "Back to the shack".

Upravo "Back to the shack" je bio prvi najavni singl albuma i pokazuje koliki je Cuomo papak. Ili genijalac. Tekst je doslovna isprika fanovima zbog posrtanja i koketiranja u karijeri ("Sorry guys, I didn't realize I needed you so much / I thought I'd get a new audience / I forgot that disco sucks … Maybe I should play lead guitar and Pat should play the drums.") i obećanje povratku korijenima. Oh, how lame is that? A melodija je vrlo generički grunge i sam početak stvari kao da su ukrali s "Alive" Pearl Jama. Osim ako nije od početka osmišljena kao zavaravanje, "toliko-prozirno" da mora biti zezancija.

Prva stvar na albumu, "Ain't got nobody" najbliže je onome što je Weezer nekad bio - sun'n'fun melodija nošena zvečećim gitarama, metaloidan solo i jednostavan tekst "Ain't got nobody, ain't got no one who really loves me". "Eulogy for a rock band" donosi himnični refren i cvilež dvostrukih gitara karakterističan za kosomašuće bendove osamdesetih. "Lonely girl" je još jedna u nizu tinejđerskih posveta curama u karakterističnom Weezer aranžmanu i funkcionira kao neka neobjavljena B-strana s "Zelenog" albuma. No s ovim vremenskim odmakom pitam se zna li Cuomo koliko ima godina. Zna li Cuomo koliko mu fanovi sada imaju godina?

"I've had it up to here", koju je uz Cuoma napisao Justin Hawtin iz Darkness jest upravo Darkness pjesma s Weezer refrenom. Queenovska grandiozna sola i višeglasni refreni. Zvuči grozno jednako kao i ovaj opis. Cuomo se čak trudi pjevati falsetto.

No dalje se stvari opet popravljaju. Meni osobno najbolja stvar na albumu "The british are coming" još jedan je weezerovski pop dragulj. Ovdje konačno zvuče kao Weezer u najboljim danima, sa metaloidnom solažom i galopirajućim zatvaranjem u stilu jurišajuće konjice... jer britanci će vas pregaziti.

"Da Vinci" je sunčani zarazni pjesmuljak s zamršenim aranžmanom koji ostavlja "at loss for words", poput curetka kojem je stvar namijenjena, a "Go away" nudi i vokalni duet Riversa i Bethany Cosentino u 60's surf pop pjesmuljku. "Cleopatra" je pjesma koja se mrzi na prvo slušanje, ali opetovanim slušanjem sjeda u uho. Zapravo, teško izlazi iz njega sa svojim početkom na usnoj harmonici, nu metal pasažem i opakom solažom za kraj. I pjevački je Cuomo poderao tu "Kleopatru, patru, atru" kao Kandžija "Donji Miholjac, oljac, oljac, ac".

"Foolish Father" se čini kao novo potkradanje U2 - "Staring at the sun" (prvo je bilo od strane Albarna za Feel Good Inc), ali svojim generacijski pomirbenim tekstom i građenjem katarze do himničnog završetka, Cuomo se iskupljuje i nada da ćemo mu i tu progledati kroz prste. Završna "The Futurescope" trilogija nešto je kao stvoreno za power metal operu. Suita u tri dijela s melodičnom prog simfonijom a la Anathema, klavirskim harmonijama, dječjim zborom i zavijanjem većim od života, te gitarističkim akrobacijama zove dizanje metal rogova i mahanje kosom tijekom cijelog svog trajanja. A mogli bi i pripaliti kakav vatromet (Cuomove taštine) uz put.

Kao što je "White" album ove godine pokazao, Weezer su se vratili na ispravan put, ako ničega drugog, izdavanja koherentnih i pamtljivih albuma kojih se neće morati sramiti izvodeći ih uživo, a fanovi će lakše dočekati da krene "Ooo-eee-ooo, I look just like buddy Holly!".

ocjena albuma [1-10]: 7

bir // 04/07/2017