Po starom dobrom običaju, nakon par lošijih albuma, s "normalnim imenima", dolazi nam "bezimeni" Weezer album, koji ih ponovo vraća na puteve gdje su bili uz "plavi", "zeleni" i, većim dijelom, "crveni" album. Čini se kako to namjerno rade, jer svi "imenovani", osim "Pinkertona", bili su skoro pa neslušljivi. I onda kad čovjek već digne ruke od njih, objave "pobojani" album i sve isprave i sve im je oprošteno.

Postava Weezera se nije mijenjala od 2001., kada im se na basu pridružio Scott Shriner, postavši tako basist s najdužim stažom u bendu. Rivers Cuomo i Patrick Wilson u bendu su od samih početaka 1992, dok je gitarista Brian Bell u bend došao samo godinu nakon osnutka zamijenivši originalnog Jasona Croopera.

Prvi singl s ovog albuma, Thank God for Girls, objavljen je prije više od godinu dana, s ne baš klasičnim weezerovskim zvukom. Čak niti moderna tematika pjesme s upotrebom aplikacija za odlaske na dejtove, nije uspjela spasiti pjesmu, i bila je lagano razočaranje za fanove, pa je Cuomo samo dva tjedna nakon objavio drugi singl, Do You Wanna Get High?, koji je već bio bliži klasičnom zvuku s čak ponekom prepznatljivom gitarskom dionicom.



Tada se još nije znalo s kojim će imenom izaći album, no s King of the World, izašla je i informacija o naslovu i moglo se očekivati da će deseto studijsko izdanje benda biti uspješno. Album je producirao Jake Sinclair (5SOS, Fall Out Boy, Pink...). Zanimljivo je da je Sinclair kao klinac svirao u tribute bendu naziva Wannabeezer! Pogađate čije pjesme su svirali.

California Kids i L.A. Girlz najviše su me podsjetile na prve albume benda i usporedbe s The Beach Boys, dok su s spomenutim uzorima najsličniji u (Girl We Got A) Good Thing, predivnoj sunčanoj pjesmi s pješčane plaže. Za kraj albuma ostavljena je emotivna "balada" Endless Bummer uz koju smo zaključili da Rivers i ekipa niti nakon dvadesetpet godina djelovanja nisu za "staro gvožđe" i da od njih možemo još štošta očekivati.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 10/07/2016