Za početak moram reći da mi prvi album the mars volte "de-loused in the comatorium" definitivno stoji među 5 najboljih glazbenih ostvarenja ikada , a usudio bih se i reći da ovisno o raspoloženju većinom i boravi na prvom mjestu. Iz tih "sebičnih" razloga probat ću biti što je objektivniji moguće.

Nerazdvojni geniji Omar i Cedric su sa "francesom" odlučili ostati u koncepcijskim vodama, što će nekima možda zasmetati, a neki će biti oduševljeni. Ne bi ulazio u samu priču ovog albuma jer je iskreno još ni sam nisam skontao kako bi trebalo, ali opet je na njihov način posvećena jednom preminulom prijatelju, ovaj puta Jeremy Wardu koji je i sam bio član benda. dakle, opet mučnih, mističnih i apastraktnih, da ne spominjem odličnih tekstova kao u priči :) .

Glazbeno, osjeća se poveći pozitivni pomak; Cedric više eksperimentira glasom (u dosta pjesmi čak ubacuje neke čudne efekte za glas; produbljivanja vokala s laganim vibratom i tome slično), a Omar svira sve bolje i bolje, solaže i riffovi zvuče bolje nego ikad, lik stvarno ima dozu svoje originalnosti. S "francesom" su odlučili otići i par koraka dalje što se tiče instrumentalnosti, tako ovdje imamo i dosta ubacivanja puhačkih instrumenata što jednostavno zvuči predobro, klavijature su više manje zastupljene onoliko koliko i treba. Jedino što mi nekako nije ulazilo u uho jest bas gitara koje se jedva zamijećuje.

Što se tiče pjesmi općenito ne znam od kuda bih počeo, ima tu svega i svačega.

Prvi uzeti singl "The Widow" , jedina pjesma na albumu koja traje ispod 10 minuta, prekrasna je balada u kojoj u potpunosti dolazi do izražaja snaga Cedricova vokala, popraćena tužnim melodijama gitare i gotovo katarzičnim refrenom za slušaoca. "L'via L'viaquez" je stvar većinom odpjevana na španjolskom, te istog je takvog ritma, nekako najveselija pjesma na albumu, potiče na laganu hiperaktivnost. "Miranda, that ghost just isn't holy anymore" je pak najtužnija, ali meni osobno i najbolja stvar; lagana, ugodnog i smirenog refrena te odličnog teksta koja bi bila čisto remek djelo da nema ipak malo prenapornog četverominutnog uvoda u sam početak pjesme."Cygnus Vismund Cygnus" je poslužila kao solidan uvod u album, u njoj se najviše osjeća stil "comatoriuma", zbog brzih riffova na gitari i malo "out of the rythm" solaža. Posljednja "cassandra gemini" trajanja 31 minute, progresivna koliko progresiva može biti što se i može zaključiti iz minutaže; u ovoj pjesmi kulminira i odražava se cijeli mars volta stil, da su ubacili još kojih 10-15 minuta mogla je biti izdana kao zaseban album.

Sve u svemu, album koji je vrlo težak za slušanje, i nikako ga se ne smije ići ocjenjivati nakon prvih dva, tri slušanja, treba se ufurati i slušati ga u miru, bez ikakvog posla sa strane i obaveza na pameti. Na kraju , ista priča kao i s prvim albumom - voljet ćete ga ili mrziti, ali nikako se prije slušanja ne oslanjati na "comatorium" jer "frances" koliko god nastavljao stil je ipak posebna priča za sebe.

Bila bi čista desetka da nisu ipak malčice pretjerali s ponekad predugim uvodima i outrima pjesmi.

ocjena albuma [1-10]: 9

vidman // 23/02/2005