Francuski dvojac iz Bourgesa kojeg studijski i autorski čine Vincent (vokal, programi, mašine) i Manu (gitara, moog) za potrebe žive svirke se dopunjuje gostom (ili gostima) sa strane počeo je s radom u prvoj polovici ovog desetljeća realiziravši 2013. debi album "Kamikaz" kojim su se profilirali u electro-industrial s gothic/ metal/ noise-rock začinima. 2015. su krenuli malčice drugačije objavivši prvo EP "Disorders in Progress" sa 4 pjesme koje su uvrštene i na drugi dio ovog drugog im albuma. Zvuk je i dalje ostao u hard riffovima gitare koja brat-bratu djeluje poput sintetičkog bas tretmana, te ga je otprve teško raspoznati kao rad 'žica' jer Manu očito voli eksperimentirati s moog i distorzijama tako da ne ostavlja dojam klasicizma. Također je zbog učestalih kombinacija (moog-gitara) ta kompaktnost ostala prilično sofisticirana, a i ujednačena, te premda se osjeća da je čitav performans praktički baziran na dva osnovna elementa (bubnjevi i gitara) svako dodatno instrumentaliziranje na matricama, programima i klavijaturama stvara taj dojam trećeg-četvrtog muzičara u funkciji efekata ili povremenog gosta.



Od tog EP-ija jedinom gitarističkom pjesmom od prve se izdvaja "Blurred vision" gdje se osjeća taj klasičniji gitarski tretman kojeg Manu zvučno vješto prikriva, a kad se još sagledaju neki uzori i utjecaji, teško da bi se ovakav masivan electro performans mogao paralelno podvući pod zajednički nazivnik Bowiea, Sonic Youth, Girls Against Boys, Amon Tobina, Justice, Radiohead… Više sve ovo nalikuje na Nine Inch Nails, Marilyn Manson, pa čak i The Prodigy, tvrđe radove Gary Numana ili zaboravljene Carter USM. A i nedavni zaokret u masivno težak EDM zvuk amsterdamskih Hexenschuss na posljednjem albumu "Gobbledegook" dostatno se osjeća premda očito oba benda nemaju istu pozadinu, a niti iste polazne točke pristupa.



Strugg su, kao što se može vidjeti prema live spotovima već poprilično razvikani. Imaju publiku koju rapidno osvajaju, a jedan od razloga uz dojmljive nastupe su i čvrste pjesme s težištem u electro-punk/ industrial - noiseu što zavarava barem na prvo slušanje da ima potporu živih elektronskih bubnjeva s obzirom na prikazane studijske parametre. Pripremajući nakon spomenutog EP-ija materijale za album, odnosno dodatnih 5 pjesama, kao prvi singl izbacili su uvodnu "Pull me out" nabijenu elektronskim basovima brzih tempova, te diferencijalno postavljenim Vincentovim vokalima (clean i na granici crusta) valjajući od pjesme do pjesme nekoliko različitih stilizacija. Energične "3Stories" i "Dead smiles" doimaju se u rangu narativnog post-punk pristupa LCD Soundsystem, a neke su uz plesne tempove razvodnjene sitnim, lakšim breakovima, ambijentalijama i tromijim tempovima u svrhu dramatiziranja ("A red dog on a chair", sporija "Follow the prey"…).



Svirka sama po sebi ima tu analognu konotaciju premda na koncertima mnogo toga rabe preko programa i matrica, a neke trivijalnije harmonije opet iskaču iz sofisticiranijeg kolosjeka na uštrb primamljivijih radova tipkovnica: tamo gdje bi se očekivao pravi zalet ka raspojasanom aranžmanu, kompozicije same po sebi kakve jesu ne dozvoljavaju progres. Imaju jednostavnu liniju formata rock pristupa da sve bude u okviru 3 minute oduzevši redovito prisutne moog/synth uvode (+/- 30 sekundi), no njihovoj publici zasigurno ne smetaju neki sitni kreativni propusti u doradama konfiguracija koje baš i nisu najspretnije riješene. Odnosno, teren za buduće poduhvate su raskrčili evidentno hineći prema zahtjevnijim figurama bez mnogo zatjeravanja i mnimalističkog trancea kakav je gotovo redovit u sferi ovakvih stilizacija. Na svu sreću, Strugg ih za sada nemaju fokusirajući se podjednako na punk, rock i industrial.

Naslovi: 1.Pull me out, 2.3Stories, 3.A red dog on a chair, 4.Follow the prey, 5.Dead smile, 6.Dust & more, 7.Losing my nerve, 8.Blurred vision, 9.A useless part of my day

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 02/05/2017