Živimo u globalnom selu, svakoga dana se kroz vaš grad, državu, kontinent kreće bezbroj glazbenika u kombijima, svaki sa svojom pričom i ciljem ali i sa zajedničkom ulogom u stvaranju jedinstvene mreže poznanstava, prijateljstava i uspomena. U tom neprestanom bjelosvjetskom moshpitu neke postaje se nekim ljudima iz nekih razloga ispostave sigurnim lukama u kojima znaju da će ih dočekati razdragani domaćini i ponuditi im uvijek veliku dozu topline i pozitivne energije. Sudeći po tome što su nam došli treći put u posljednje dvije godine, ali i po atmosferi koja je na svakom od tih druženja vladala, imamo za pravo vjerovati da Zagreb postaje jedan od takvih svjetionika na putešesvijama grupe Maybeshewill, post-rockera iz srca Engleske.
Koncert je ponovno, kao i prije dvije godine kada su rasprodali prostor tjedan dana prije nastupa, održan u AKC Attack, a ovoga su puta došli pojačani prijateljima iz Glasgowa Flood of Red te koprivničkim snagama Moskau. Moskau je otvorio večer, čini se kao zanimljiv projekt. sviraju prilično eksperimentalnu varijantu noise muzike, a kroz nastup im se na pozornici pridružuju dodatni članovi. U ovdašnjim se okvirima teško nadati ikakvom proboju ili tržišnom uspjehu njegujući takav glazbeni stil, ali to ponekad može biti i olakšavajuća okolnost, ako ne na egzistencijalnom planu, a onda barem na onom artističkom. Možda i zato što je bio neobičan i zanimljiv (pa je, kao, brzo proletio), učinilo mi se kako nastup Moskau nije trajao više od dvadesetak minuta, nakon kojih su prepustili mjesto u sve punijoj dvorani bendu koji zagrijava narod za Maybeshewill već tjednima diljem Europe, škotskim momcima Flood of Red. Oni su ovoga ljeta izdali novi album Throw, koji je pokupio kritičarske lovorike i oživio njihovu karijeru. Iako izgledaju kao screamo bend, oni su to samo dijelom. Mnoge su pjesme, naime, uz urlajuće agresivne post-hardcore dijelove bile obilježene mekšim, melodičnim (ponekad i novovalnim) sintisajzerom vođenim melodijama. U tom grmu leži i jedina mala zamjerka njihovom inače sasvim solidnom nastupu, svaka (ili gotovo svaka) pjesma je funkcionirala po tom nježno-divlje-nježno principu, pa bismo ih mogli okarakterizirati malčice predvidljivima. Publici su se, izgledalo je, prilično dopali, pa su se tako odazvali pjevačevim pozivima da se približe pozornici i stvore solidnu atmosfericu kao zagrijavanje za zvijezde večeri. U 22.45, držeći se najavljenog rasporeda u minutu, na pozornicu su kročili oni zbog kojih smo svi skupa te jesenje srijede i došli u Pierottijevu. Otvorili su s In Amber, ali usudio bih se reći da to i nije toliko bitno. Nije ključno ni kako su izgledali (jednostavno i pristupačno), ni što su pričali (malo i ništa), ni koje su pjesme svirali (naglasak na one sa zadnja dva albuma, ali obuhvaćena sva izdanja). To su sve minorni detalji u puno široj slici putovanja u bespuća svemira vlastitih emocija na koje su nas ovi mladići odveli.

Pjesme Maybeshewilla možda nemaju stihove, ali se vjerojatno baš zato uspijevaju obratiti svakome na njegovom jeziku i prenijeti osjećaje utjehe zbog nesretne ljubavi, sjete za boljim vremenima i svjetske boli tako direktno i iskreno da je to gotovo nevjerojatno. Instrumental govori više od tisuću riječi. I vodi vas na rollercoaster emocija koji vam ne izaziva mučninu koliko god dugo se na njemu vrtili. I ne želite da prestane. U ovom pomno isplaniranom i maestralno odrađenom putovanju (tu i tamo je pukla pokoja žica, ali to nije poremetilo ritam nastupa) dečki su se pobrinuli da nas na polasku pomaze nešto blažim zvukovima, da bi sve skupa s vremenom postajalo sve slojevitije, energičnije i žešće, te na kraju i eskaliralo u epskim izvedbama Not For Want of Trying, He Films the Clouds, pt. 2 i Seraphim & Cherubim u kojima su pokazali svo svoje umijeće i ostavili nas bez daha. Dozvali smo ih na bis koji vjerojatno ne bi bio jedini da nas ovlašteni nisu spriječili puštanjem glazbe i paljenjem svjetala, ali možda je tako i bolje - ovako intenzivna iskustva valja pažljivo dozirati. Ovom je prilikom propisana doza bila 80 minuta guštanja u atmosferi koja je cijelo vrijeme, unatoč činjenici da prostor nije bio rasprodan, bila vrhunska - topla, opuštena, prijateljska, gotovo domaća. Vjerojatno najbolji opis ovog nastupa je s pozornice dao sam gitarist Robin: "Zagrebe, pamtit ćemo ovaj koncert po dvije stvari - prva je da su nam pukle 4 žice, a druga da je bilo jebeno odlično!"

ujak stanley // 31/10/2014

> vidi sve fotke // see all photos