AmonSethis ili Amon-Sethis (službeno AMONSETHIS) je bend iz Grenoblea osnovan 2007. kao peterac od kojeg je danas ostao samo frontmen Julien Tournoud (ex-Hellixxxir). Kako se postava mijenjala, današnju ekipu čine Olivier Billoint (gitara), Johan Koninckx (klavijature), Thierry Delvaux (bubnjevi) i Thierry Ventura (bas), a osnovno nadahnuće je uzeto iz mitova i povijesti 7 egipatskih dinastija. Zacrtano je da bend objavi 3 konceptualna albuma: prvi "Part I: The Prophecy" objavljen je još 2011., a ovaj "Part II: The Final Struggle" je došao pune 3 godine kasnije. Kako stvari stoje, sasvim je moguće da će zadnji dio sage biti objavljen koncem ovog desetljeća možda ponovno s nekom novom postavom, a možda i prije. Njihovo prvo izdanje, EP "Legend Of The Seventh Dynasty" objavljen je još 2009. samo kao uvodnik u vrlo bogati zaplet koji se tada još nije mogao niti naslutiti.
Ovakva tema je uvijek zanimljiva u filmskom aspektu, sjetite se samo brojnih avanturističkih, pa i horror filmova na slične scenarije, no kod glazbe to je sasvim drugačiji odnos, posebice kod metala koji zna često devijantno skrenuti s putanje. Međutim kod Tornouda koji je alfa i omega benda postoje čvrste autorske smjernice vođene idealno posloženom fabulom i dramaturškim tokom: on ne pretjerava niti imaginarno ne preuveličava kao što obično metal bendovi zastrane s nekim svojim osobnim vizijama, već se striktno drži crte da na uzbudljiv način ispriča koherentnu priču s mnoštvo različitih karaktera, borbama, mističnim zabludama i općenito manje poznatim činjenicama o drevnom Egiptu, jednoj od najznačajnijih civilizacija Starog zavjeta. To dakako nije još samo jedna od onih često otrcanih fikcija kada autori zabrazde u nečemu isključivo samo zbog egzotičnosti i primamljivosti. Evo, ova priča je smještena u 2180. godinu prije Krista (!) i ide otprilike ovako: kraljica Nictoris vlada Egiptom 12 godina nakon ubojstva svoga supruga i brata, faraona Menere II, eliminira sve svoje neprijatelje, te počini ritualno samoubojstvo ostavljajući veliko carstvo svećenstvu i Seth Tenemri koji postaje regent. Dinastija se okončava, ali se otkriva do tada nepoznati Nictorin sin Isias Ateravis koji se bori da osvoji prijestolje i postane prvi faraon sedme dinastije...



Uistinu uzbudljivo. Tournoud se u ovu ulogu koja je praktički rock-opera uživljava Shakespearovim načinom kada su u vrijeme ranog teatra i kazališta sve uloge, bile one muške ili ženske glumili samo muškarci. Njegov vokal je skoro pa fantastičan i može sasvim lako zavarati da je mnoštvo dionica na ovome albumu otpjevala žena. Neke i jesu čisto ženske - Mathilde Billoint i Ma Sarah su odradile vrsne role u "Hope" i završnoj "The final struggle" koja iznosi čak 25 minuta! Barata s više oktava od grubih muških sve do visokih falseta na nivou Ronie James Dia i Ian Gillana, a neosporno je kako se daleko više potrudio čak i od samih hollywoodskih sličnih spektakla - gomile stihova pjeva na hebrejskom, nekolicini arapskih dijalekta, berberskom kabilu (govor sjeveroistočnog Alžira) i dakako, engleskom! Upravo ta jezična potkovanost daje albumu poseban dojam u kojega on uvlači dramaturški vrlo atraktivno, pa iskreno i sasvim neočekivano. Tko bi od jednog metal benda uopće mogao očekivati nešto ovako da se potrudi bolje od svih onih silnih multimijunski bogatih filmskih režisera i glumačkih zvijezda koje mahom sve svoje role tumače samo na engleskom? A kad ga vidite prvi puta (pogledajte priloženi live video "Hope"), nikad vam na pamet ne bi palo da je on s vrlo kratkom plavom, pa već i prosijedom kosom, brčićima i bradicom uopće frontmen jednog metal benda. Prije bi rekli da je neki hipster ili techno freak... Začudilo me da je i zagrlowlao u "Exterminate the Earth", mada uopće ne koristi taj vokalni stil, opako, vauuu!!! A u "Far beyond death" koja se relevantno nastavlja na nju zvuči poput kombinacije Dickinsona i Halforda. Odlično, mora se reći.



Njegova glazbena pratnja je vrlo suptilna i revna spajajući neke od najboljih ostavština progressive rocka i metala od Led Zeppelin, Pink Floyd, Deep Purple i Dream Theater koji su najočitiji utjecaji, preko Nile, Rhapsody, Sage, Therion do nezaobilaznih Iron Maiden, pa i Judas Priest. Ritam je uglavnom umjeren, pjesme "Pharaoh's army" i "Hope" uvelike podsjete na raskošnost onih prog-rock/hard/heavy bendova koji su bili inspirirani ethno-folk elementima Led Zeppelin i aranžmanima Deep Purple (mnogo tu miriši na duh hita "Kashmir"). "Aissem Tenemrâ" dolazi kao relevantan prog nastavak Iron Maiden s epskim konotacijama, a posve lagana "Eyes of the sun" kao akustična metal-pop balada prošarana piano melodijama u kojoj se pridružuju i ženske vokalistice. Interesantno je da između pjesama nema gotovo nikakvih pauza i da se praktički pretapaju jedna u drugu poput nekih od velecijenjenih i najoriginalnijih radova Pink Floyd. Klavijature ovdje igraju jako veliku ulogu.



Jedna od ponajboljih pjesama "Ateravis the commander" puna je ethno-folk/world-music elemenata Bliskog istoka i Orijenta gdje je gitarist odrigrao sjajnu staccato ulogu u spregi sa ženskim pratećim vokalima, a najdulja naslovna "The final struggle" od skoro 26 minuta raskošno barata aranžmanom. Prvi dio je laganiji umnogome nalik na Pink Floyd, pa slijedi žešći i vrlo plesan rock/punk/new-wave dio koji priziva rane 80-te kada su se progressive bendovi adaptirali na nove trendove i onda se kreira cijela završna priča koju valja otkriti kroz priloženu knjižicu tekstova, a da vam ne otkrijem sve detalje, ovdje je dramatika odlično urađena i usklađena s ambijentalnim fragmentima, šaptanjima, neprekidnim percepcijskim skokovima (ima čak i opasnih Tournoudovih growlova!) i kako god, ovih 26 minuta nimalo nije dosadno ili monotono. Štoviše, ovo je pjesma u rangu nekih od ponajboljih dugačkih pjesama Pink Floyd, dakako u metal varijanti s mnogo hard-rock stavaka.

Da ne bi sve to bilo samo pričanje o nekom starom drevnom Egiptu, ovaj vrstan stihoklepac i jako dobar pjevač potrudio se da cijelu tu storiju dovede u suvremeni kontekst metaforički ga prilagodivši svim ovim strahotama koje se dešavaju na Bliskom istoku od Sirije, Gaze, Libanona, Izraela, sve do Libije i Egipta. On nije poput Roger Watersa i Pink Floyd napravio neki novi "The Wall", pa čak niti nema neki izrazito potencijalni hit, ali ima priču u koju se treba uroniti da bi se shvatila. Kad bi ovo neki filmski režiser uspio sabrati kroz jedan ovakav veoma zanimljiv scenarij i uobličiti u film s tko zna kakvim vizualnim idejama, ovo bi mogao postati jedan veliki artistički spektakl. A stvari za sada stoje tako da AmonSethis ne snimaju niti spotove. Koliko je to komercijalna šteta za njih kao bend, s druge strane čak i uopće nije jer se ne prepuštaju na nemilost tržišta, samo s ovakvom izdavačkom politikom (sva dosadašnja izdanja su im d.i.y.) dolaze do vrlo malog kruga auditorija, a mogli bi poput Pink Floyd biti milijunski tiražan bend.

Naslovi: 1.Prelude to chaos, 2.Shadow the light, 3.Pharaoh's army, 4.Hope, 5.Aissem Tenemrâ, 6.Eyes of the sun, 7.Ateravis the commander, 8.Exterminate the Earth, 9.Far beyond death, 10.The final struggle

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 13/09/2014