Jedan od najinovantnijih britanskih bendova današnjice nastavlja spajati žanrove i stilove sa tekstualno angažiranim i oštrim društveno-političkim kritikama.

Kada je NME 2007. ovom kvartetu iz St.Albansa dodjelio prestižnu nagradu John Peel za glazbenu inovaciju povodom sjajnog UK no.4 debija "Take To The Skies" (u konkurenciji sa Arcade Fire, Hot Chip i Bloc Party), a nedugo potom mu gotovo srušio karijeru, u glazbenoj javnosti se stekao onaj uobičajeni dojam da je riječ o još jednom hiru britanskih piskarala koja se dogovaraju koga će pogurati u sezonske zvijezde, a potom u bezdan nemilosti zaborava kao što se to primjerice desilo Hot Chip, Kaiser Chiefs, Doves, The Hives, The Others, a djelomično i Arctic Monkeys. Međutim, ovaj nekoć nezapaženi underground bendić prvotno nazvan Hybrid (ime su promijenili 2003) vođen elektronskim eksperimentalijama frontmena Roughton Rou Reynoldsa i raznim post-hardcore, nu-metal, metalcore, d'n'b i dubstep formatima nije mnogo mario niti za NME, a niti se nije uspavao na mnogobrojnim lovorikama i nagradama koje su dobili za najbolji koncertni bend, najveće iznenađenje, najoriginalnijeg izvođača, najbolji alternativni sastav itd.

Od onog, uvjetno rečeno vidljivog početka karijere kada su prvo objavili tri malo primjećena d.i.y. EP-ija "Nodding Acquaintance", "Sorry You're Not A Winner" (oba 2003) i "Anything Can Happen In The Next Half Hour" (2004), te singl "Mothership" (2006, UK no.151), shvatili su da je jedini prosperitet benda u vlastitom poslovanju, a ne u nadmetanju sa show-biz konkurencijom, crvenim tepisima i kritičarskim prepucavanjima. Osnovali su sa prijateljima etiketu Ambush Records koja isključivo objavljuje samo njihove radove, te premda su ostvarili solidan tržišni uspjeh u Britaniji (drugi album "Common Dreads" im je dosegao UK no.16, a gotovo svi singlovi su im ušli u top-100), posao u Americi im nije cvao. Promocija i distribucija preko Interscope Records, Tiny Evil, Play It Again Sam i Warner Music je potpuno zakazala, pa su u ljeto 2011. potpisali distribucijski ugovor sa Hopeless Records koja ima daleko konkretniji pristup i podržava alternativne izvođače (najjača imena su im Avenged Sevenfold i The Human Abstract). Ujedno, etiketa svake godine organizira Take Action Tour (uglavnom po Americi) na kojoj su do sada kao najznačajniji bendovi isplivali na površinu Jimmy Eat World, The International Noise Conspiracy, Anti-Flag, Dillinger Escape Plan, Chiodos, Paramore, From First To Last, August Burns Red, Silverstein i Texas In July. Shodno tome, ovaj treći album im je ostvario i prvi zapaženiji rezultat dosegnuvši USA no.67. U međuvremenu su ispipali puls tržišta sa dva vrlo dobra singla "Destabilise" (UK no.65, UK rock no.1) i "Quelle surprise" (UK no.113, UK rock no.5) koja se nalaze kao bonusi na ovom albumu, a potom su se zatvorili u 'tvrđavu', studio The Fortress u Londonu i nakratko skoknuli čak do Bangkoka (studio Bang Saray) gdje su u samo mjesec dana snimili kompletan materijal. Razglabati sad o tome da su im neki, na konto onih NME hvalospjeva prognozirali kratku underground rolu, te da se debi album doimao simpatičnom electro/trance-metal/post-hardcore novotarijom (s priljepkom 'emo') od koje se dalje neće mrdnuti i nije potrebno jer su unatrag 5 prošlih godina dokazali svoj visoki kreativni potencijal uzdignuvši se na pijedestal inovatora s kojima je Britanija već duže vremena u deficitu.

Ovdje su posložili kompaktnu pjesmaricu bez ikakvih 'intro/outro' popuna kao što je to bio slučaj sa debijem, a jedini ostatak takvog komponiranja je prisutan u dvije uvodne skladbe, elektronskom dubstepu "System..." i energičnoj dubstep/d'n'b-metal/punk "...Meltdown" koje su spojene u jednu cjelinu sa lajtmotivom elektronskih orkestracija. Prvi zvanični singl "Sssnakepit" (UK no.62, UK rock no.1) počinje pomalo šugavo sa elektronski potisnutim d'n'b tempom, no nakon 45 sekundi uslijedi klasično Enter Shikari paranje sa žestokim thrash riffovima, hardcore ritmikom i kompleksnijim aranžmanom u kojeg je upleten i tromi nu-metal groove. S nekolicinom promjena tempova i skakanja s jednog stadija percepcije na drugi, u svega 3 i pol minute sabijeno je 4-5 kurentnih esencija trendova istaknuvši angažiranu lirsku etiku kojom objavljuju rat besramnom kapitalističkom profiterstvu koje uništava socijalnu sigurnost. Ne bi se nimalo trebali začuditi da Reynolds dospije na omraženu listu masona i političara kao potencijalni terorist; u "...Meltdown" izvikuje da su 'zemlje samo linije iscrtane u pijesku' i 'jebi i odjebi sve te granice, zastave i nacionalnosti'. Kao oštri kritičar današnjice, Reynolds se prikazuje potpunim disidentom koji je spreman za revoluciju i rušenje estabilišmenta od politike do vojnog aparata. U "Stalemate" progovara o ratnom profiterstvu kojeg su stvorile zapadne sile bombardiranjem Afganistana zbog prevlasti u kontroli trgovine heroinom i bacanju bijelog fosfora u Palestini koji se zapali u dodiru sa zrakom i stvara teška oštećenja organa. Svoju protestnu misiju nastavlja u "Pack of thieves" suprotstavljajući se vlastodršcima i pozivom na opću pobunu - 'ne možeš biti glupan misleći da mala skupina prijatelja ne može promijeniti svijet, to je jedina stvar zbog koje postojimo'. Također bi doslovce sve poubijao i strpao u jame kroz intenzivno bombastičnu pjesmu "Hello tyrannosaurus, meet tyrannicide", a u drugom singlu, dubstep-metalu "Gandhi Mate, Gandhi" (UK no.112, UK rock no.1) pozabavio se komunističkom ideologijom koja se ustvari pretvorila u sofisticirani aparat demokracije da u šaci drži putem ekonomije, korupcije, tajnih dogovora, nasilja, stalnih ratova i nezdrave hrane svu ljudsku populaciju. Gandhi je ovdje spomenut tek u kontekstu osobe koja se borila za ljudska prava, a Reynoldsu je poslužio kao ikona koja bi trebala otvoriti oči i pokrenuti svjesnu akciju za promijenu sistema od kojeg smo svi bolesni i nezadovoljni.



Uglavnom, izuzetno oštro komentira i kritizira svjetsko stanje na koje niti on nema adekvatan odgovor pa mu je revolucija jedini izlaz. Po naboju i angažiranosti nije daleko od Dylana, The Clash, ranih Public Enemy i Rage Against The Machine (ili našeg Grahe), no svjestan je da kao niti njegovi hippy, punk, rock ili hip-hop prethodnici neće bitno promijeniti svijet osim što može utjecati na samu svijest slušatelja. A tu već postoje latentne opasnosti po vladajući režim koji ga, možda, još uvijek ne shvaća ozbiljno smatrajući ga samo nekakvom bezopasnom minijaturom u show-bizu.

U obilju politički bijesno nabijenih pjesama pronađe se i poneka emotivna koja daje šanse u ovakvom ogavno isceniranom svijetu za malo utjehe i utočišta ("Warm smiles do not make you welcome here"). Ili se, pak, pronađe koji osebujni stih da se u angažiranom pozivu na osvještenje borcima daje mogućnost za individualna zadovoljstva.

Album oivičen sa mnogobrojnim inovacijama i pretapanjima iz elektronskih žanrova u metal, rock, punk i ine čvrste žanrove, te iz laganih tempova u brže ili gotovo hardcoreaški pomahnitale samo su dio ove cijele ideološke propagande. Na svu sreću, mediji ih prepoznaju više po glazbi nego li po političkom angažmanu, a neke usporedbe sa Pendulum, Linkin Park ili 30 Seconds To Mars osnovane su tek samo po sitnim zvučnim parametrima (melodičnost, stadionski refreni, rasplesani tempovi, obilje sličnih samplova). Ono daleko bitnije nalazi se u izuzetno buntovnim i protestnim pjesmama s kojima su potencijalni javni neprijatelj no.1 sistemu i politici.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 14/02/2012