U vrijeme njihove najpoznatije faze, dakle negdje početkom ovog milenija, činilo mi se da ima puno zanimljivije muzike na ovome svijetu, od lijene poluelektronike grupe koja se naziva "ded". Čak mi je i ime zvučalo predosadno da bi se upuštao u njihovo dublje "studiranje", iako sam imao dosta pritisaka s nekoliko strana. Album "The Sophtware Slump" priskrbio im je neke epitete kao "novi Radiohead", turneju s Coldplay, koji su tada btw. bili skroz solidan bend i tak. No nisu me uspjeli preduboko zainteresirati.

Nakon ovog, objavili su još dva albuma, ne tako uspješna, da bi nakon ovog zadnjeg, negdje 2006. objavili raspad. Alfa i omega benda Jason Lytle nastavio je solo karijeru, gitarista Jim Fairchild uskočio je u Modest Mouse umjesto Johnny Marra, a ostatak benda se negdje pogubio. Kao i mnogi drugi bendovi, što zbog para što zbog gušta, 2012. okupili su se da bi odsvirali ograničen broj koncerata i festivala, no očito da im se dopalo, pa kreću u stvaranje novih pjesama, što je na kraju rezultiralo ovim albumom.

Iskreno ne znam da li se njihova muzika toliko promijenila, ili sam se ja više zainteresirao za nju, no ovaj mi je album stvarno fino legao. I dalje tu ima dosta analognih sintića koji ponekad podsjećaju na Mercury Rev ili Flaming Lips, ima ugodnih gitara, a lijeno dosadni Jasonov vokal u najboljim me situacijama podsjetio na Neil Youngov.
Pogotovo mi se to dogodilo u Evermore, koja kao da je ispala iz Youngove "Trans" faze. S druge strane, The Boat is in the Barn je prepuna orkestracija i čisti je Mercury Rev, dok je Check Injin punk-Pavement.

S I don't Wanna Live here Anymore i That's What You get for Getting out of Bed započinje drugi, malo sporiji i nostalgičniji dio albuma. Obje su pjesme zgodan alt-country, s time da ova potonja ima još i simpa sintić "rif" s nostalgičnim "Grlom u jagode" prizvukom. Takva nam se nostalgija zavukla pod kožu i ne pušta nas do kraja albuma. Sanjarenje i samo sanjarenje.
I taman u trenutku kad bi album mogao preći u dosadu, sa Songbird Son sve završava, a ako imate uređaj za slušanje k'o ja, odmah Vas prebacuje na Way we Want, prvi singl i pjesmu koja otvara ovaj album, koja ima skroz pamtljivi i pjevni rif, kojeg ne će te lako prestati pjevušiti.
Kao i mnogi drugi albumi dosad, i ovaj je nastao nakon gadnog prekida. U ovom slučaju u pitanju je bila supruga. I kao i mnogi drugi dosad, potvrđuje da se najbolji albumi i pjesme rade upravo u takvim situacijama. Dok se mnoge nezgodne situacije ovog prekida naziru već iz naslova pjesama, u Brush with the Wild tek iz texta pjesme moguće je pročitati stupanj raspada situacije. Brrr...

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 23/03/2017