Frank Garcie iliti njegov oneman bend Sheik Anorak sustavno se gura u eksperimentalnu glazbu. Još na prethodnom "Keep Your Hands Low" (2014) bilo je vidljivo da se o takvom scenariju samo može maštati, no ovdje je taj epitet još udaljeniji.

Znam, mnogi će me popljuvati kada rezimiraju prethodni album i ovaj, a i mogući naredni, te možda recimo neku uspješnu karijeru Frank Garcie, ali čovjek apsolutno nema smisao za ništa drugo osim minimalističke fraze s kojom pegla kao da se nagutao extasyja poput techno DJ-a. Momak je i dalje pretenciozno bahat, ovaj puta stvarno zaglupljujućom loop tehnikom uzme jedan staccato akord i šiba ga do besmisla sve dok on sam ne osjeti da počinje bivati dosadan. Na taj osovni loop doda još poneki da zvuči kao da je tu imaginarni bend, pa malo harmonije klavijatura, odlično odlupa bubnjeve (dobošar je u nekoliko bendova), ali njegova glazba ne ostavi ama baš nikakav utisak, pogotovo onaj underground, kakav bi vjerojatno kao mladi indie dečko želio. Vjerojatno ga najviše zanima mišljenje kritike jer se od publike neće najesti kruha.

Zajebao se u pristupu upravo s loop sekvencama izostavljajući kompozitorsku gradaciju oslanjajajući stvari na loop bedastoće s jednim math-rock staccatom, ali iza njega nema ništa više, kao i na nekom lirskom planu s obzirom da su samo dvije pjesme 'pjevane'. Od avangarde ništa, od drone ništa, od eksperimentalne glazbe i općenitog pristupa ništa. Ne kažem da je ovo jedan od najlošijih albuma koji se furaju na avangardu i nešto posebno, Frank Garcia ima taj plebejski pristup najlošijeg Francuza da nekakvu math-rock umjetnost prikaže benignom u strasti da bude najbolji math-rock glazbenik. Jako je loš u tome što radi. Uopće mi se ne sviđa, neki će vidjeti 'nešto', ali ja ne vidim ništa. Šeiče, velika je razlika minimalistički pristup Velvet Underground, The Fall, The Can, Laurie Anderson, o kompleksnim radovima izvođača poput Boa, Gang of Four, Bowiea, Don Caballero, The Dillinger Escape Plan ili Meredith Monk da ne pričam.

Znam da je Frank Garcia ovaj album 'napenalio' da mu bude najkomercijalniji u karijeri šibajući sve puno što i indie-rock bendovi poput Battles šibaju, ali mi je teško za vjerovati da će ga igdje publika prihvatiiti s obzirom da je običan snob.

Naslovi: 1. Speaking voice, 2.From A to Z, 3.S.Bartigool, 4.So long, 5.Liar, 6.Call it off, 7.Upp med armarna

ocjena albuma [1-10]: 2

horvi // 17/02/2017