Sheik Anorak je oneman bend Frank Garcie (rođen 1977) iz Lyona i otprilike bi ga se moglo porediti s 'našim' Dječakom Iz Vode. Sam svira sve instrumente, domicilna mu je električna gitara s mnoštvom pedala i efekata, a ovdje koristi bubnjeve i bas gitaru, te dakako pjeva na engleskom. Inače je još član bendova LOUP, Neige Morte, Totale Eclipse, IMMORTEL, Grand Royale, -1 i Kanine gdje svira bubnjeve ili gitaru. Ima još nekih projekata, a možda ga se netko sjeća da je s Weasel Walterom i Mario Rechternom nastupio 5.IV 2011. zagrebačkom KSET-u, a dan ranije u Ljubljani (klub Gromka). Press materijal kaže da je multiinstrumentalist, projekt Sheik Anorak je otpočeo s radom 2006., a da je ovaj album experimental rock. Hm, experimental? Teško se oteti dojmu da više od 7/8 albuma ima išta s eksperimentom izuzev ako se pod to ne podrazumjeva da momak sam svira sve instrumente. Po tome bi onda mnogi oneman projekti trebali spadati u taj fah, pa ipak ih se tako ne shvaća. Evo, od uvodne "Keep your hands low" gdje prikazuje tipičnu rasplesano brzu post-punk garažu s dva legato akorda, himničnim vokalnim arijama i nešto malo math-rock staccata na završnici (blisko ranim Električni Orgazam i današnjem Repetitoru), preko kaotičnijeg i atmosferičnijeg instrumentala "The summit" s kojim odlazi u noise i vrlo lijepa tremola, do uzajamno povezanih tema "Blood..." i još jednom instrumentalu "...and what we've left behind" pod primjetnim utjecajima mekše funk ostavštine The Pop Group i Gang Of Four, izuzev nekih škripavih gitarskih tretmana ovdje nema niti primisli o eksperimentima. Pogotovo ne u laganoj "Stuck in there" koja samo zahvaljujući stalnim bubnjarskim prelazima izlazi iz okvira standardnog shoegaza, no tek kad usljedi de-kompozicijska Sonic Youth struktura na polovici pjesme, onda se već može početi govoriti o eksperimentu koji je, uzgred, tu samo da bude u funkciji dočaravanja neke posebnosti, a ne izgradnje koegzistentne artističke strukture. Eksperimentom se ne može nazvati niti treći instrumental "MLMS" sastavljen od jednog prangirajućeg akorda i učestalog korištenja bubnjarskih tomova s tempom u melodijskom tangu, a niti klasičan miks shoegza i post-punka "Tomorrow never knows" s drijemežljivo lijenim vokalom Mathilde Spiry, inače prisutne i u naslovnoj temi. Ovdje su osim njenih vokala i letargično finih gitarskih tremola najveći adut živi ritmovi a'la "Setting sun" The Chemical Brothers.

I gdje je tu eksperiment? Ne uočava se najjasnije već imaginarno jer gitarska svirka je uglavnom koncizna, orijentirana na melodiju, sama glazba ima svoju manje-više 'pop' crtu s tek rijetkim odstupanjima u grublji gitarski harsh-noise, a tek samo jednom tokom ovih nešto više od pola sata ode u de-kompozicijsku sferu koja jedva da traje 3 minute. Garcia je i kao bubnjar odličan, vjerojatno zato i lupa u nekim od navedenih bendova koje bi trebalo pronjuškati, možda je ranije uistinu bio eksperimentalan, ali ovdje apsolutno nije. Uostalom i tematski, a i vokalno je vrlo gnjecav, patetičan, plastičan, dobrim dijelom uživljen u brit-pop eleganciju nježnog dečka koji bi ponekad htio biti nešto grublji, ali sve to odjekuje šupljikavo bez velikih rezultata. 'Drži svoje ruke dolje' je tek samo zgodna indie-rock zvrkarija bez ikakve određene poante mada bi se po energiji nekih pjesama dalo naslutiti kako ovdje leži kumulativna mina novog Sonic Youth. Pretpostavka je da takvo nešto ipak neće biti, SY su bili četvoro različitih individualaca, a Sheik Anorak je sam. Ne miriši na neki prosperitet.

Naslovi: 1.Keep your hands low, 2.The summit, 3.Blood..., 4....and what we've left behind, 5.Stuck in there, 6.MLMS, 7.Tomorrow never knows, 8.Outro

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 08/11/2015