Takaakira "Taka" Goto je kompozitor iz Tokija, a našoj je publici poznatiji po tome što svira gitaru u mitskim MONO, koji smo upravo prije par dana ugostili u Rijeci. Nakon 16 godina sviračkog staža u bendu i devet bendovskih albuma, Taka je odlučio pokušati i kao solo artist.

Iako je većina ovog albuma snimljena još 2003. godine, tek ga je sad uspio dovršiti i objaviti, no bez puno preinaka od tada. I muzika benda MONO i muzika u solo izdanju instrumentalna je i atmosferična, moglo bi se reći filmska. Tako je i sa "Classical Punk and Echoes Under the Beauty", koji je po Takinim riječima, inspiriran likom i djelom Larsa Von Triera, posebno njegovim najuspješnijim filmom "Breaking the Waves".

Već nam sam naslov albuma može pomalo otkriti što nas čeka na albumu. Taka je uz velike orkestracije u kojima se ističu gudači i klavir, ubacio modernu post rock strukturu gitare i bubnja, koji neprimjetno, ali snažno drže sve na svojem mjestu, kako bi se zadovoljili i štovatelji grupe MONO (manje) ili općenito post-rocka (više) i klasičniji i možda zahtjevniji slušatelji (najviše).

U svojih četrdesetak minuta "Classical Punk and Echoes Under the Beauty" nas je vrlo nježno proveo kroz "osjetljivo ludilo", u skoro šest minuta "izolirao" nas je od vanjskih utjecaja, pokušao nas uspavati "sve dok nije došla noć", proveo nas kroz "rajsku tišinu" na koju se nadovezao "koridor praznine"...

Iako bi se o ljepoti pjesama, i to o svakoj ponaosob, moglo raspravljati danima, činjenica je da je Goto načinio korak prema nečem što će se tek kroz godine otkrivati i pokušavati inkorporirati u neki pravac. Iako je i dosad bilo pokušaja, i to vrlo dobrih, spajanja klasike sa "rockom", mislim da je Goto otišao najdalje i podigao ljestvicu na nedostižnu visinu.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 27/04/2015