Znate li što je Postrock? Glazbeni pravac, podvrsta alternativnog rocka, obilježena korištenjem glazbenih instrumenata uglavnom povezanih s rock glazbom, ali uz korištenje ritmova, harmonija, melodija, timbra i niza akorda koji nisu svojstveni rock tradiciji.

Prapočeci sežu (nek oproste izostavljeni) još tamo od "Velvet Underground", preko "Talk Talk" i "Slint", pa sve do "Tortoise", "Silver Mt. Zion", "Mogwai", "Godspeed, You Black Emperor!", "Sigur Ros", "Exploding In The Sky" i... MONO!

Zašto ovakav uvod i zašto baš MONO na kraju? Red je ponovno definirati pravac i zagrepsti u povijest naprosto zato što je japanska četvorka nakon nekolicine dobrih i vrlodobrih albuma, potpomognuti producentskom palicom neumornog Steve Albinija, napravila nepatvoreno remek-djelo žanra i, po mom skromnom mišljenju, najbolje i najcjelovitije postrock ostvarenje ikad! Ovako uzdrmati temelje i u hipu prepraviti povijest, okrenuti naglavačke sve dosadašnje vrijednosti i tradicije i to u trenutku kada je većina poklonika žanra već polako napuštala "posrnulu životinju" ostavivši je da umre prirodnom smrću, graniči sa čudom!

Već od prve minute albuma postaje jasno da se projektu pristupilo studiozno, požrtvovno i matematički precizno, ali nikako na račun autorske ingenioznosti. Prelijepe melodije, u dijelovima začinjene japanskom tradicionalnom glazbom izmamljuju suze, a strahovito energični gitarski uleti što ispresijecaju veći dio albuma podsjećaju nas da smo u postrock vodama, a ne npr. na klasičnom ili new-age koncertu. Kao što i naziv albuma asocira, himničnost je prisutna u gotovo svakoj skladbi i to je svjesno naglašeno do te mjere da se nameće usporedba s filmskom glazbom nekog blockbustera (najviše u "Follow The Map"), a već u slijedećem trenutku cijeli spektakl zvuči kao slijetanje AirBus-a na koncert bečke filharmonije (poslušajte samo finale albuma u sjajnoj "Everlasting Light").

Ima smisla još jednom ponoviti: Ovo nije samo vrhunac i inače kreativnih i inspirativnih MONO, već vrhunac cijelog žanra i potvrda teze kako su učenici, kao po pravilu, bolji od svojih učitelja. MONO su sjajni. MONO rado dolaze u Zagreb. E pa nakon ovoga motiva neće i ne smije nedostajati: dođite opet - željno vas iščekujemo!

ocjena albuma [1-10]: 10

danko // 26/03/2009