Prijatno je osviježenje nakon duljeg vremena čuti ova dva hiperaktivna kantautora ponovno u duetu. Alex Bass se u posljednje vrijeme primirio, navodno je prestao snimati albume, a Matej ko Matej ne prekida svoj ultra-mega-turbo-delta TLX ritam izdavaštva iz nepresušnog izvora kreativnosti. On se nakon ovogodišnjeg opsežnijeg ciklusa obrada, posveta, kompilacija i starijih arhivskih zapisa obreo u potpunom autorskom elanu vođen baladično-melankoličnim ugođajem razvukavši podulji album od skoro punih 45 minuta gdje s glazbene strane vodeću riječ drže staccata skoro pa bez ijednog legata. Malo čudno za njega s obzirom da njegova glazba do sada jednostavno nije mogla izdržati bez te osnovne tehnike akustične gitare, a uz to, nakon duljeg vremena zasvira i usnu harmoniku na koju smo već i pozabili da mu je sastavni dio infrastrukture. Njih dvojica vrlo lijepo i senzibilno zvuče u duetu: Matej svira staccata i pjeva, a Alex ga prati iz takta u takt šarajući sitne improvizacije pune senzualnih minijatura koje u slučaju najdulje kompozicije "Likvidambri" iznosi čak 14 minuta. U jedinoj autorski potpisanoj s Alexove strane "Pot" odsvirao je kompletne gitarske i bas dionice, a u završnom blues-rocku "Zagrobni glas" lupka tamburinom i vokalno prati Mateja na svoj specifičan režavi način kao da je popio barem 7-8 bira mada je zadrti antialkoholičar već gotovo 15-ak ljeta. A na koncu i Matej vokalno pošandrca, ko' da su obojica potegnuli na karminama oplakujući pokojnika, ha-ha-ha...



No, unatoč toj posljednjoj skladbi, album nije zabavnog karaktera na račun Matejove lirike koja je po običaju puna metafora, alegorija, crtica, sličica i raznoraznih insinuacija iz elegičnih i dramaturški sjetnih atmosfera, emotivnih preokupacija i nonšalantnih prikaza spontanih nadahnuća koja mu jednostavno šibaju inspiracijom kao da vadi vodu iz dubokog bunara čija je žila odvajkada prirodnim kanalima pronalazila načina da ispuni tražene resurse. Pronađe se pokoja i sofisticirana humoreska ("Kopriva ne pozebe"), no u glavnini se sve prebacuje na šansonjerski dio eteričnog gibanja poezije u kojoj nema refrena i repeticija tako da se "Zgodbe iz prve roke" u potpunosti poistovjećuju s književnim narativno-pjevanim diskurzom u kome se nalazi obilje pričica u stihovima što su faktički sastavni, tj. neodvojivi dio njegove strategije da po tko zna koji put jednu te istu storiju ispriča na drugačiji način s drugim likovima, ali u istom raspoloženju.



Kažem, lijepo ih je poslušati, malo teže skontati i povezati sve te Matejove poslanice slušateljima (Korinćanima, hahaha) ispredajući imaginarne, stvarne, ovozemaljske, nadrealne i ine fikcije, no s vremenom nakon pet-šest skladbi sve se pretvara u monolitnost konfiguracije kojoj je injekcija poput spomenute "Zagrobni glas" valjala stići prije da razbije ruski realizam od 500 stranica podrobnih opisa s 5-6 zadnjih stranica na kojima je zaplet, rasplet, finiš, epilog i epitaf.

Naslovi: 1.Passepartout, 2.V zgodnji zimi, 3.Lesenozob, 4.Šanson, ki se ga še Humphrey Bogart ne bi sramoval, 5.Kopriva ne pozebe, 6.Kam dlje, 7.Pot, 8.Prva tretjina, 9.Likvidambri, 10.Zagrobni glas

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/09/2016