U kliničkoj medicini i psihijatriji nema službeno zabilježenog poremećaja ili ovisnosti o putovanju, a ipak poznajem nekoliko osoba koje se "vole" smjestiti unutar tog soja ljudi. Iako takav navod više promatram metaforički, budući kod njih ne primjećujem konkretni problem, energiju ili pogonsko gorivo nomada koje im je svojstveno doista je lako uočiti.
I sam se slažem da je lijepo putovati, otkrivati destinacije poznate po čuvenju i(li) sa vrijednom povijesno-zemljopisnom pozadinom, a i svima nam je povremeno potreban odmak od kolotečine i bijeg u ulogu istraživača, uništavatelja dnevnog stresa i ustaljenih rutina. Nekad je i kratki izlet na odredište doslovno nam pred nosom, nužnog, terapeutskog učinka, dok sa druge strane niti putovanje tisućama kilometara daleko od doma nije (uvijek) jamac balansiranja naših čakri i povratka izgubljene emocionalne stabilnosti. 
Put putujem pjevala je Ljiljana Nikolovska prije negoli će pokupiti kofere i napustiti mjesto pjevačice tada skupine vrijedne spomena, a putovanje je odvelo od lakonotnih crtovlja do bračne luke sa članom Secondmena, Peterom Mazichem.
Zanimljivo kako neka putovanja mogu završiti.

NORVEGIAN WOOD - The Beatles (1965)

Akustična fantazija sa fantastične Rubber Soul ploče (1965) ponukala je i omiljenog mi suvremenog spisatelja, Japanca Harukija Murakamija, da vlastitom romanu nadjene isto ime.
Istina, Murakami je nešto mlađi od liverpulskih mužikaša, što i nije u korelaciji sa isticanjem nedvosmislenih komplimenata (u)pisanih zbog Lennonovog folk dragulja kojemu Harrison sitarom dade volumensku svježinu, no ovo je osobni mi pravorijek: Japančevom čedu iz 1987. dajem prednost u odnosu na sve studijske uratke kolosalne četvorke do '65 i navedenog albuma, te posve sam naklon kontekstu divljenja točno određenoj pjesmi, iako se prijevodi razilaze budući John pjeva o "Norveškom drvu", a Haruki to stavlja u granice "Norveške šume".
Nakon svega, jako volim obostrano pobjedničke situacije, te nedvojbeno podcrtavam maestralnost momaka bubi frizura, predodređenih dobitno igrati role svakog žanra kojeg su citirali, što je vrlo naglašeno u folk ozračju jednostavno izvrsne Norvegian Wood.

CHINA GIRL - David Bowie (1983)

I dok bi se mnogi najradije svađali stavljajući Iggy Popa suštinski po glazbenim zaslugama ispred Bowieja, takav usud se ne bih odvažio potpisati. Sa Stoogesima je Iggy porinuo brodove koji će otkriti nove svjetove, također sam jako sretan sa ishodom albuma mu prvijenca The Idiot (1977) gdje se i nalazi autorski amalgam Bowieja i Popa, China Girl, a odličnim je djelom rezultirala i suradnja sa Joshom Hommeom (Post Pop Depresion iz 2019.).
Never mind the popularity, parafrazirati ću prigodno Pistolse, ali okvir u koji je David smjestio mladu Kineskinju kristalno je vrjedniji i naposljetku značajniji od nešto starije inačice detroitskog mu prijatelja. Sjajna geografska fraza gitare i klavijatura, vrsni prateći vokali i zvuk bubnja, uz dinamički natkriljen glas kameleona, daju numeri dalekoistočnu misaonost, mir i toplinu, te iako je ponajviše u pop ladici autorovog stvaralaštva, no dobro uvaljana u novovalne reference i tkanja, čestiti je dokaz kako komercijalno ne znači nužno trivijalno, jeftino, plastično.
Čak i pored odličnih gitara Nilea Rodgersa i SRV-a, kruna pjesme pripada ritam sekciji superiornih vještina (Carmine Rojas na basu i Omar Hakim na bubnjevima) i vokalnom raju nastalom iza prozora začaranog mikrofona.

"She says: Shh..."

SPANISH BOMBS - The Clash (1979)

Pjesma londonske družbe otklanja misterij je li i kako izvedivo transferirati punk-rock u znatno mirniji okoliš, pop podneblje koje bi klimatski i žanrovski pohodile naoko nespojive struje i (sup)kulture.
Pred nama je dakle ne samo potvrdan, nego i najbolji mogući odgovor koji briše dva ogromna upitnika - Clash ih poništavaju velevrijednim dvostrukim albumom, dakako London Callingom (1979) na kojem je i glazbeno pismo Francovom totalitarizmu, ali bez pretjeranog gnjeva: više ga je u Strummerovom tekstu, nego u sviračkoj materiji.
Fašisti su Lorcu strijeljali u ljeto '36, Joe je naravno velikog pjesnika smjestio u stihove sugestivno ih začinivši pjevanjem u stereo društvu Micka Jonesa, dok je dragocjenost sastava in flagranti tijekom čitavog sviračkog zapisa, gdje je standardna četvorka pojačana odličnim orguljama Mickeya Gallaghera.
Može li nakon ovoga tko reći kako punkeri nemaju što tražiti na njima suprotnim glazbenim spektrima?



IMPOSSIBLE GERMANY - Wilco (2007)

Pravovjernim obožavateljima Wilca, a to je povelika gomila povezana usklađenim sentimentima, skladba sa fantastičkog albuma Sky Blue Sky (2007) puno je više od pjesme - mogli bismo je osloviti svetim gralom čikaškog sastava, posebice njezina koncertna utjelovljenja koja su mahom mitska radi gitarske predstave postavljene živom maštom i genijem Nelsa Clinea. Mada ne mogu reći da je broj isključivo znamenit zbog njegove dionice, jer ugođaj melodije rišu čak tri gitare (Tweedy, Sansone, Cline), minute Nelsove katarze, kontrole, nabujalih emocija i uvjerljive obrane rada za anale, komad je plemenitosti koji bi trebalo držati uz rame Princeovom solu iz pjesme Purple Rain, Hendrixovim višestrukim solističkim zahvatima, ili recimo duelu Eaglesa u klasiku Hotel California.
Sretan što sam eto već četiri puta duboko disao i smiješio se dok su dečki uživo donosili radost i sreću nutrini prezadovoljne publike tijekom maestralne skladbe, dao sam si obećanje da nedavno kolovoško druženje sa Wilcom ne može ostati konačno, zaključno.

RUSIJA - VIS Idoli (1982)

Kako napuštamo granice Njemačke i selimo se sjeveroistočno ka ruskoj federaciji, pitam se što bi danas autor ove lijepe pjesme imao za reći nedosljednom Merzovom vetu, iako priljev nasušno potrebnih energenata i dalje pristiže putem zaobilaznih ruta?!
Dvoličnosti nikad kraja, moralu i duši gotovo svakog svjetskog lidera ne bih želio pristupiti niti pukom pogreškom, a nasuprot tome nježnost i toplinu duše Vlade Divljana, unesene u Rusiju, razumio sam i prihvatio na prvo slušanje.
Prekrasan broj dio je savršene debitantske ploče Idola, monumentalne Odbrana I Poslednji Dani (1982) i njoj pristaje baš svaki superlativ; u par riječi opisati jedinstvenost taktova koji počinju brojanjem i nabadajućim synth slikama prijatelja sastava u gostujućoj ulozi, Gorana Vejvode, vrlo je teško, no ne i nemoguće. Divljanov subverzivan vic naspram rigidnog sustava provučen kroz nježnost ("Noću sam joj čitao A. Fedejeva" - romanopisac režima, jedan od Staljinovih trbuhozboraca), urbana zvučna slika Beograda (škripa tramvaja po tračnicama negdje na sredini pjesme) i poput filmske vrpce lijepljeni, umetani i prikrajani zvučni zapisi (prema riječima basista Zdenka Kolara), obilježiti će istančan ugođaj i sintetičke i dirljivo valovite novovalne himne, zapravo unaprijed određene trasirati vječno svjetlo kao obaveznu asocijaciju na čaroliju izuzetno progresivnog sastava - učinkovitog kroz romansu u intimi sobe, kao i u eksterijeru voljenoga grada.

BRAZIL - Jinx (1997)

Sad već solidna zastupljenost Jinxa na nedjeljnim soundtrackovima nije nekakvo vraćanje duga prema tom bandu, nego prije naknadan uvid u Mosquitovu majstorsku tehniku, strukturu melodije i unison doprinos kompletnog članstva neponovljive grupe. Drugi studijski album, zgodno naslovljen kroz igru riječi (Second Hand, 1997), istaknuo je plemenite postupke pop-funk i nerijetko soul znakovlja, pojačavši ne tek simbolično šareno stvaralačko nebo na domaćoj estradi (TBF, Urban, Pipsi, Dvornik...). Zagrebački je sastav, pokazati će se, simultano nanizao vještine, šarm i spektar boja u južnoameričkoj numeri gipkog ambijenta - naglasiti akordni oblik nauštrb Yayinog pjevanja, podvući Samirov bas prije Mr. Goodyjevih bisera na klavijaturama, ili otploviti na valovima puhača dok bubnjevi nose miris juga... sve je moguće u trenucima vrele inspiracije.
Drznuti ću se parafrazirati Kaštelana, no Coco može podnijeti tu usporedbu: Hit do hita, hit su stope njegove!

AMERICA - Simon & Garfunkel (1968)

Folk kompozicija koja djeluje kao da se susrela sa prog-rock namjerama španjolskih konkvistadora u potrazi za novim plodnim zemljama, no ovoga puta sa miroljubivim i poštenim namjerama.
Eh, kada mašta čini čuda, sve i svašta čujemo, ali prava je istina da je pjesma nastala nakon Simonovog doživljaja Amerike tijekom autostopiranja godinama prije u društvu tadašnje djevojke; ili još preciznije, Paulovi stihovi "traže" domovinu, možda pak zamišljeni ideal kakvu bi je želio, ali je i svojevrsni uglazbljeni film ceste sa znatno nevinijim slikama od Kerouacovih iz famozne autobiografije Na Cesti (1957).
Instrumentalna je radnja također dojmljiva, pa uvrštavanje pjesme u sam vrh ponajboljih brojeva dua nimalo ne čudi - svirački akvarel pitomo je povezan sa odličnim pjevačkim dionicama, iznenađenje je lako uočljiva epizodna uloga saksofona, ali iznad svega dominiraju suptilni slapovi Hammonda pod prstima Larryja Knechtela.
Kompozicija se našla na albumu Booklands (1968) koji je prema ocjenama kritike iza sebe ostavio podužu listu giganata poput Doorsa, Creama, Kinksa, Velveta... Ma niti prsti jedne ruke nabrojati će one koji su glazbeno bolje poslovali te godine.

POSTCARDS FROM ITALY - Beirut (2006)

Nije li krasno dobiti glazbenu razglednicu koja je ništa drugo doli iskren i pamučan dojam gostujućeg terena, što nimalo ne gubi na cijeni ako autor u trenutku stvaranja i nije boravio na stranama koje sugerira naslov skladbe?!
Albumom prvijencem Gulag Orkestar (2006) provesti će nas Beirut, ili točnije Zach Condon, glava, srce i gotovo čitav instrumentarij banda dok su na zadatku u prostorijama studija, diljem Europe - od sibirskih meridijana do svijeta nakon strgnute željezne zavjese, a kakav bi on putnik bio da se nije dodirnuo Mediterana kakav u suštini jest: sav u bojama, vedar i sjetan, dok zrakom buja miris lavande i pinija...
Danas kada globalna svijest vozi na teškoj rezervi, a zvučni dometi Olivije Rodrigo ili Eda Sheerana zvanično strše kao vanserijski dometi nastali u 21. stoljeću, prekrasne niti indie-folk klupka u rukama odličnog Beiruta prijeko je potrebna terapijska doza da se udaljimo od komercijalnog roga u koji bi tobože trebali puhati.
Stoga se držim ovakvih riječi, pozdrava ili zvukova koji dopiru i ostaju: nekada će biti bliži, neki put dalji, no kada stižu po talijanskoj recepturi, ne namjeravam ih mimoići.



WALK LIKE AN EGYPTIAN - The Bangles (1986) 

Kada su četiri rasplesane, pjevački vrsno raspoložene i svirački vrlo uvjerljive djevojke izašle sa drugim albumom Different Light (1986), svijet ih je doslovno počeo percipirati drugim očima i u posve novom svjetlu. A kako i ne bi kad su singlovi Manic Monday i naročito Walk Like An Egyptian lansirali lijepe Kleopatre u centar zviježđa popularne glazbe.
Ova potonja je podigla na ples doslovno sve rase i religije obaju spolova i formirala im pluća maratonaca, a dugo boraveći na vrhovima top ljestvica prodrmala je temelje piramida i ušavši u egipatski pustinjski pijesak, stizala do Nila obuzdati agresiju sad već veselih krokodila koji su slijedili plesne korake po naputku djevojaka iz L.A.-a.
Naelektrizirani pop-rock sa smaragdnom notom new-wavea klasični je dokaz da i mainstream glazba zna završiti na pravoj strani ideje i izvedbe.

MY JAMAICAN GUY - Grace Jones (1982)
 
Karizmatična Jamajčanka i kad ne daje najbolje od sebe, daleko je od prosječnosti i puke rekreacije.
Negdje nakon doista fenomenalnih ploča Warm Leatherette (1980) i Nightclubbing (1981), pošteno je reći zahvaljujući prvacima ritma, sviračkih manira i dub/reggae običaja, naravno Slyu Dunbaru i Robbieju Shakespeareu, te sve do dvijetisućitih kada će osvanuti odličan Hurricane (2008), estetici sklona i vjerna Grace Jones tek će rjeđe zasjati na glazbenim pistama sa pažnje vrijednim numerama. Tu iskače My Jamaican Guy kao klasični mišung plesnih oslonaca rodnog joj otoka i Felinih ritmičkih transova (ili je ipak uvjetovana polifonijom remek-djela Talking Headsa Remain In Light), sa reskim synth aranžmanima i noćnim ugođajem pod karipskim svodom.
Nebrušeno kako novovalci čine i vrlo praskavo, pogoditi će ukus LL Cool J-a i grupe La Roux  koji će sempl iz pjesme gđice Jones uvrstiti u vlastite skladbe, a Jamajčanin o kome dama pjeva, klavijaturist je Marleyevih Wailersa Tyrone Downie - ostade tek njena želja i uspomena, ali uspomena nagrađena pjesmom.

dario b. // 01/11/2026