U ove vrele dane prijatno osvježavajući kratki mini albumčić od dvadesetak minuta pristiže od indie glazbenika s nekoliko lokacija (Pula, Beograd, Zagreb), a tvrde da nisu niti bend, niti projekt, niti osoba, već ideja. Na prvu sam pomislio da je riječ o nekoj internetskoj razmijeni snimaka nalik na one transkontinentalne strategije Dead Can Dance, pa valjda prvog takvog projekta u popularnoj glazbi daleko prije interneta kada su jedan drugome slali snimke poštom na audio kasetama i magnetofonskim trakama iz Australije u Irsku, međutim, izgleda da ipak nije tako. Ovdje se ne navode sva imena glazbenika osim Dina Santaleze (East-Ra) i Nikol Ćaćića koji su vokalisti u dvije pjesme, a za pretpostaviti je da bi tu u igri mogao biti i Denis Katanec jer neke vokalne dionice neodoljivo nalikuju na njegov karakterističan pritajeno-ucviljeni tenor s patetičnim ugođajem. Još se navodi da je album trebao biti akustičan, no na koncu je ispao mješavina sintetike, električnih i akustičnih gitara, klavijatura, te programiranih blagih ritmova što većinom služe tek kao orijentir samim instrumentalistima u taktovima, a tek jedna pjesma je sa živim bubnjevima (najplesnija i najradiofoničnija "Gliser"). Ok, tu su možda još poneki živi udaraljkaški artikli poput kongi ili nečeg sličnog osim ako nisu vješto adaptirane aplikacije s PC programa.



Glazba se posve uklopila u neo/dream-pop sfere s udaljenim i zataškano prigušenim vokalima nafilanih halovima i kibernetičkim efektima s tekstovima na hrvatskom jeziku. Ne bih garantirao po kojim točno tematikama brazde vokalisti (uglavnom individualne preokupacije sa šmekom otuđenja), ali uočava se da vole lingvističke cake i neke sitne igre poput primjerice ukusno složene višesmislene riječi "Santkanje", izvrtanja imena Nemanja u 'imanja' prilikom sricanja spoken-word stihova u istoj pjesmi ili pribjegavanja prozaičnoj lamentaciji 'sada kad smo tu, sve je bilo uzalud' ("Možda sutra"). U instrumentalističkom pogledu su prilično vješti razvijajući estetiku žanra kroz slobodne forme mahom bez refrena pri tome klizeći i u eksperimentalizacije (instrumental "Ateh!" s jazzy prizvukom klavijatura), a gitare koje su vodeća osnovica cijele infrastrukture šareno pletu raznobojnim staccatima, koji put i s više prepletenih dionica ugodno korespondiranih s prozračnom laid-back atmosferom klavijatura i sintetike, no ni govora o tome da bilo što priziva kurentnu indietronicu ili neki oblik retrospekcije synth-popa.

Sve ovo daleko više miriše na popisticiraniji dio psihodelične neuroze Dean Warehama, Galaxie 500, Pale Saints, lakše ambijentalije MBV i cijelog vala psycho-rocka što se s vremenom pretvorio u dream-pop objedinjujući i smisao za ugasle new-age frakcije u kojima je dozvoljeno ama baš sve. Ta vrlo ugodna i lepršava glazba Nemanje s ponekim stilskim prizvucima americane i sofisticiranijeg segmenta indie-folka solidan je konglomerat različitih žanrovskih karakteristika pokazujući u spomenutoj "Gliser" i hitoidni potencijal, pa i u uvodnoj "Tiha ljubav", no unatoč snenim vokalima i psihodeličnoj atmosferi, ovdje je najviše izgubila ionako tanka lirska fabula zbog lo-fi produkcije u kojoj se većina stihova gotovo niti ne razaznaje tinjajući u maglovitom magnovenju kroz polusan kanalizirajući fade-in/fade-out principe. Možda su to glazbenici upravo tako i namjerno uradili, padon Nemanja koji je album napisao, odsvirao, producirao i miksao od snimaka nastalih tijekom pet dana u maloj sobi na zagrebačkoj Trešnjevci sredinom listopada 2015. godine. U svakom slučaju vrlo zanimljivo, primamljivo, pomalo mistično, u nekim momentima i nedokučivo, ali prijatno i bezbrižno, miljama daleko od surovog egzistencijalizma.

Naslovi: 1.Tiha ljubav, 2.Santkanje, 3.Možda sutra, 4.Gliser, 5.Ateh! (instr.), 6.Nestati

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 09/06/2016