Doista me sram da ovaj izvještaj kasni koliko kasni, ovo mi nikako nije bila namjera. Naime datum je događanja bio blizak novogodišnjoj proslavi na benzinskoj postaji kod Beograda u kojem sam zatim zadržan nekoliko danakao taoc svojih prijatelja. Potom su uslijedile stanarine i stresovi te eto... tek sada imam ponešto vremena za ispuniti ovu obavezu. Ipak koncert je bio dovoljno neobičan da se pravovremeni report ne bi nikako uklopio u tok cijele te večeri, koliko god to slaba obrana bila. Neizmjerne isprike organizaciji, bendovima te mom dragome portalu, pouka mi je ne prijavljivati se za koncerte ravno prije Nove godine. Toliko o tome, a što se tiče samih koncerata teško mi je pričati o njima u bilo kakvim gabaritima razuma. Uistinu cijela je večer odisala dozom teške psihodelije i to ne one orkestrirane putem light showa i kojekakvih jeftinih trikova. Jok, ovo je vrsta psihodelije i čuđenja koja Vam se uvuče pod kožu, u kosti te naposljetku i u samo tkivo Vašeg bitka. Bilo je ovo već očigledno pri početku koncerta oko 22:00 kad je Seven Mouldy Figs izašao na binu.
Seven Mould Figs
Trojka gitare, basa i bubnja staloženo bez puno riječi počela je svirati glazbu koja je izašla direktno iz vrhunca hippie pokreta. Krivudave solaže i pomalo nelogična, no ipak relativno standarna ritam sekcija odmah asociraju na bendove poput Jefferson Airplanea, ali pri pobližoj analizi ova glazba postaje daleko čudnija. Teško je uperiti prstom u 'to nešto', ali 'to nešto' je vidljivo u suptilnim promjenama ritma, sitnim disonancama i hipnotizirajućem vokalu. Naizgled plesni rock koji se debelo oslanja na zvuk šezdesetih postepeno me počeo uljuljkavati u pomaknuto stanje uma. Gitara kao da više nije krivudala, već intenzivno trčala u krivom smjeru, a istovremeno sam počeo shvaćati da je složnost ritam sekcije iluzija. Stanje slušanja njihovog stvaralaštva blisko je kognitivnoj disonanci, gdje mi je vrlo poznata i draga glazba najednom izložena nepoznatim, jedva osjetnim promjenama svoje baze. Upravo su ove promjene ono što Seven Mouldy Figs distancira od historicističkog uživanja prošlosti, približavajući ih konfuznoj suvremenosti te modernoj progresivnosti. I dalje sam se mogao zamisliti kako ovakvu glazbu slušam na Woodstocku, no isključivo u pomaknutoj verziji takve realnosti, u kakvoj snovitoj izmaglici.
Cijeloj je ovoj atmosferi doprinosilo i samo okruženje gaže. U publici je bilo desetak ljudi koji su nepomično stajali u koncertnom prostoru Mladinskog Centra Krškog, koji sam već podsjeća na dentalnu ordinaciju. Ova se situacija nije mijenjala od početka do improviziranog bisa, naprosto smo se svi našli na vrlo čudnom mjestu u vrlo čudno vrijeme. Neka! Takva se iskustva i traže na ovakvim bendovima, iako sam s tim pozitivnim dojmom bio u manjini jer sam u nekoliko navrata čuo nezadovoljstvo s nastupom, kako od publike, tako i od benda. Nakon petnaestak minuta počela je i druga svirka za koju se treba postaviti važno pitanje.
Peglica i Komandos
© Jelena Abramović
Kako pobogu dođe do toga da glazba petorice jebotonaca koji su slučajno s druge planete nestane na godinu i pol, te se potom pojavi ponovno u Krškom od svih mjesta. Čudni su putevi heroja s Keftera te sam nakon ovog nastupa vrlo uzbuđen oko njihovog možebitnog povratka u Zagreb. Shvaćam doduše zašto su morali proviriti u ovo ludilo. Kao što sam već naveo Mladinski je Centar Krško uistinu zanimljivo mjesto, a što je večer dalje odmicala to se više činilo kao da je izašlo iz jedne od Pegličinih balada. Balade su ovo koje na sirast, čak i na trenutke amerikaniziran način obrađuju kozmičke avanture heroja s Keftera. To je dakako izlika za bluesaste improvizacije, zdravi rock n' roll i sveprisutne synth orgulje koji su malobrojnu publiku bacali u bezdan međugalaktičkog prostora između vještine i zajebancije. Često se spore, metodične naracije o robokonju ili elektrosintersajzeru pretvaraju u britke izljeve energije u plesu svih instrumenata. Najbolji su trenutci upravo takvi, u kojim se taj apsurdni koncept pokazuje kao ljepilo koje na okupu drži kvalitetne glazbenike čija je moć usisati Vas u crnu rupu uživanja u glazbi. Njen je singularitet flow, a njen događajni obzor prijelaz iz stroge forme u improvizaciju. Na žalost ovaj prijelaz zna katkad doći malčice prekasno. Negdje pri sredini koncerta su me tako izgubili u nešto organiziranijim, čvršćim dijelovima u kojima sam samo čekao trenutak u kojem će se cijela stvar podmazati. Nakon dvije-tri pjesme sam se ipak vratio u njihovo plovilo ne puštajući kefterovske jebotonce iz vida, zadovoljan ponovnim uspostavljanjem ekvilibrija kaosa i strukture. Na mjestu kao Krško ipak je lako izgubiti svoj put, a u jukstapoziciji sterilnosti okruženja i bezglavosti bendova lako je izgubiti i doticaj s realnosti.
© Jelena Abramović
© Jelena Abramović
nemanja
© Jelena Abramović
Završetak trilogije potpunog apstrahiranja realnosti specifičnog upravo Krškom ipak je došao nakon petnaestak minuta na nemanji. Ako se na Seven Mouldy Figs svijet neočekivano pomaknuo, a na Peglici sam pomalo počeo gubiti doticaj s realnosti, na nemanji je realnost počela gubiti doticaj sa mnom. Prvo je važno napomenuti da je ova psych-funk petorka sačinjena od članova prijašnja dva benda što se čini banalno, no u ovoj je situaciji fragmentirane svijesti bilo sve osim normalnog. Druga je važna stavka naravno sama glazba koja je jedno pet kopalja čudnija i progresivnija od prijašnja dva benda. Svaki mi je sjeo te sam u svakome uživao, no proces pretvaranja eklektičnih utjecaja iz dalekih kutaka geografije i vremena u koherentnu cjelinu, što članovi nemanje rade bez trunke napora, mi je blizak srcu. Svaki je trenutak toliko pun sadržaja stvarajući kaleidoskopnu sliku upravo u čijoj se dezorijentaciji pronalazite. Od predivnih simfonija nekih pozitivnijih tarotnih karata (po kojim svaka pjesma nosi naziv) do nešto mračnijih, napetijih melodija druge strane špila, nemanja ni u jednom trenutku ne gubi neprestan tok energije u postojanosti svoga zvuka. Perkusije, bubanj i bas nanovo, opet i opet vuku čovjeka u svoj egzotični svijet dok ga gitara i klavijature konstantnom prisutnošću u njega unose boju i život. Nemanjin mi je koncert na Tam-tam festivalu vjerojatno najbolji 2019., a u Krškom sam shvatio i zašto. Ljubav prema glazbi i svijetu ovdje su u nerazdvojnom odnosu te tako koncert postaje avantura ispunjena varijetetom emocija, iskustava i misli, svaka intenzivnija od prošle. Svaki je disonantni ton nužan, svaka trunka eksperimentalnosti nepretenciozna i potpuno logična.
© Jelena Abramović
Razmišljajući o ovome morao sam sjesti. Gotovo nikada ne osjećam tu potrebu prilikom dobrog koncerta, ali smatram da je introspekcija za vrijeme fantastične glazbe u okružju statične publike od petnaest ljudi možda čak i poželjna. Na kraju dana nisam ni spomenuo da je ovo jedan od najtiših gigova na kojima sam ikada bio, okruženje je bilo kao stvoreno za isforsirane duboke spoznaje o svijetu bliske pseudointelektualcu poput mene. Drugarica mi je tad primijetila sat na zidu koji je čas išao brzinom ure po minuti, a čas se vraćao unazad. Nisam konzumirao droge, nisam čak ni bio jako pijan, jednostavno je taj mali prostor s petnaest ljudi u kombinaciji s tri psihodelična benda koja bi inače mogla napuniti mali pogon Tvornice teško iskustvo, sat je samo bila kap koja je prelila čašu. Kočnice razuma su mi tad popustile, mozak mi je pregorio i nisam više znao što se točno događa. Teško je preliti to u riječi, zonu sumraka naprosto morate doživjeti. Nekakva primarna razina mozga mi se vratila na grande finale, pjesmi The World, čiji je klimaks na bisu odsviran jedno tri puta u kakvoj pošalici. Smijao sam se, ali moram Vam priznati da bih bio skroz u redu s time da su ga svirali cijelu noć. Ostatak je večeri ipak proveden u alkoholiziranju s predivnim ljudima iz organizacije, publike i bendova (bilo nas je možda 25 sveukupno). Dobio sam majicu Peglice, svjedočio bizarnoj vokalnoj improvizaciji na disco-pjesme od par članova benda te se naposljetku povukao s par stanovnika Krška pod zemlju. U jugoslavenskom bunkeru pored Centra nalazi se prostor za probe koji vonja na 60e, u kojem smo s nekoliko genijalnih stanovnika ovog nevjerojatnog gradića pili i svirali do jutra. Rekao bih da je večer bila za pamćenje, ali nisam u potpunosti siguran je li se doista dogodila. Štoviše ne bi me čudilo da kad se vratim u Krško tog Centra uopće neće biti, a svi će me stanovnici uvjeravati da nikada nije ni postojao. Teška Samsara...
© Jelena Abramović
jan vržina // 05/01/2020
> vidi sve fotke // see all photos