Jučerašnji je Kset transmutirao iz kluba u hram posvećen kakvoj misterijskoj religiji čije nam je gatanje odredilo sudbinu sljedećih nekoliko sati. Kao što to uvijek biva s otvaranjem vrata mističnog, onostranog i pomalo čudnog, ova je misa privukla pozamašan broj ljudi. Štoviše netom prije početka nemanje, egzotično-psihodelične puležanske petorke, sve su karte za prisustvovanje ovom ritualu rasprodane. Tako je, nemanja su napunili Kset do vrha, a već je iznenadna predgrupa Cortina d'Ampezzo skupila pohvalan broj slušatelja. Međutim gatanje je večeri počelo već barem sat vremena ranije pod kartom Zvijezde. Stotinjak ljudi se prikupilo ispred Kseta uživajući u raznim alkoholnim proizvodima te nestrpljivo iščekujući početak ovog glazbenog kulta. S oko pola sata kašnjenja program je napokon mogao početi te sam se zaputio na ovo izvansvjetovno putovanje uz čašu vina i ponuđenu hostiju na ulazu.

Cortina d'Ampezzo

Karta je Cortina, gotovo nenajavljenog peteročlanog sastava, zasigurno Luda. Teško je reći je li ludilo ovih luda namjerni eksperiment ili produkt nepovezanosti s materijalnom realnosti. Četvorka je svojim synthpop i retrowave zvucima pripremala sveto tlo za nastavak rituala, no ove su pripreme u najmanju ruku bile nespretne. Set je od dvadeset minuta bio zapravo i dosta kraći zbog konstantnih promjena instrumenata u postavi, a činjenica da svatko od njih (pretpostavljam) može svirati tuđe instrumente nije pozitivna ako to znači da je to sviranje na kraju dana više pod navodnicima. Klavijature i gitara tromo su se vukle trudeći se pridodati treću dimenziju glazbi, te iako je ritam sekcija bila osjetno kvalitetnija i dalje nije pretjerano vrijedna spomena. Činilo se kao da je ova sintetička buka napravljena u dva dana s možda jednom probom iliti nedovršeno, nerazvijeno i neuvježbano. I uistinu ne bi me čudilo da tomu je tako. Cortina d'Ampezzo na internetu ne postoji, svi tekstovi odlikuju kvalitetom struje svijesti, a frontman koji je cijelim putem mrtav ozbiljan toliko pretjerano izvodi svoj performans da je nemoguće da ga itko drugi shvati ozbiljno. Najbolji je dio da je ovaj svečani početak mise neovisno o svemu pružao golem užitak. Energije je bilo i više nego dovoljno, glazba je toliko nerafinirana da graniči s avangardom, a i nekoliko je članova publike dobilo sladolede. Ako bi kakav koncept ovdje postojao to je apsolutna parodija na val 'Svemirkoesknih' bendova, samo što ova ljubav prema prošlosti nije izražena u detajnim, preciznim nanosima kista, već kantama boje. Utoliko nam je Cortina d'Ampezzo izuzev Lude, podmuklo podmetnulo kartu Suda.

nemanja

Pola je sata kasnije napokon počelo transcendentalno slavlje glazbe s kartama Cara i Carice. Kset je bio potpuno natrpan ljudima otvorenim ovom enigmatičnom učenju nemanje punom orijentalnih ljestvica s konstantnom notom psihodelije. Ipak kao i uvijek u ovakvim bliskim susretima s nepoznatim i neobičnim (a nemanja to doista jest) mnogi su u publici bili više otvoreni ideji toga, nego samom uživanju u tome. Tako je konstantan žamor pratio 90 minuta ove liturgije nesvjesnog, a jedino su prva dva reda plesno sudjelovali u cijelom događaju. Glazbeni se maheri nisu dali smesti zbog manjka karte Pravde te su duboko uživljeni u hipnotičnost svog opusa gotovo bez riječi istraživali razne načine na koje se duh orijenta može kombinirati sa strukturama glazbe poznatijim zapadnom uhu. Uvjeren sam da je nemanja u suštini vrta jazza. Radi se o snažnoj ritam sekciji koja perkusijama baca u trans, a neočekivanim basom dezorijentira osjetila. Kao i u jazzu na to se nadodaju konstantne solaže i igre gitarista te klavijaturista koji u predivno prirodnom toku pojačavanja i stišavanja intenziteta glazbe mjestimično ostavljaju svoj harmonični trag. Od ambijentalno atmosferičnog putovanja kroz spilje i polja do šamanskih susreta s nadnaravnim, nemanja je uživo iznimno slikovit te daje dojam putovanja kroz neistraženo. Ovo putovanje kao da proizlazi iz nekakvog sjećanja, podsvjesno je koliko i tvarno s plutajućim dionicama i konstantno ponavljajućim glazbenim motivima koji perpetualno rekontekstualizirani nanovo otimaju Vašu svjesnu osjetilnost.

Cijela je ova avantura dodatno potencirana Die Zoone vizualima, konstantnom projekcijom fantastičnih psihodeličnih animacija s čestim snimkama egzotičnih lokala dalekog istoka. Die Zoone je svakako bio dobra ideja jer je na kraju dana scenska prisutnost nemanje podosta manjkava, svi su većinski uživljeni u glazbu koju sviraju te jammaju jedva percipirajući svijet oko sebe. Tu dolazimo i do najvećeg problema nemanje. Iako je to jammanje užitak za slušati, da bi ovakav tip instrumentalnog putovanja iskoristio sav svoj potencijal naprosto se mora odašiljati dobra količina energije. Slušajući nemanju na Tam Tamu ovog ljeta upravo me taj sklop oduševio. Slušajući nemanju u Ksetu jučer tu energiju dobar dio koncerta nisam osjetio te mi je upravo nakon kraja putovanja ostao pomalo gorak okus neiskorištenog potencijala u ustima. Karta Smrti za nemanju je trenutak kad se njihova glazba pretvorara u ništa više doli jammanja s orijentalnim prizvukom, no na svu sreću većina je koncerta dovoljno kvalitetno izvedena da ne mogu čiste savjesti dati takvu kritiku. Neupitno je ipak da je ovo putovanje moglo biti daleko udarnije, pogotovo kad se u obzir uzme da su se na trenutke energija nesvjesnog i predivno kompleksna glazba preklopili točno u pravoj mjeri. Na takve sam se trenutke, bez ikakvog patetičnog i pretencioznog pretjerivanja koje vlada u ostatku ovog članka, istinski osjećao kao da prisustvujem kakvom drevnom ritualu. Najbolji je od ovih bio dolazak nove gitare i saksofona. Pri kraju se ovih petnaestak minuta glazba pretvorila u najljepšu kakofoniju koju sam ikada čuo. Na žalost, što zbog publike, što zbog te metafizičke ukočenosti nemanje na kraju je karta večeri ipak bila Umjerenost. Da je cijela gaža bila poput zadnjih pola sata doduše, ta bi karta zasigurno bila Svijet.

Anketirajući ljude ispred Kseta saznao sam da se dijele u dvije skupine. Ljudi u potpunosti oduševljeni s nemanjom i ljudi koji su poput mene bili zadovoljni, no ostavljeni s trunkom osjećaja nedorečenosti. U procesu sam se tog anketiranja ipak podosta napio te sam budeći se na nekom polju par kilometara izvan Zaboka shvatio da je zadnja karta te večeri za mene ipak Sunce kad karta Debila ne postoji.

jan vržina // 18/10/2019

PS: ne kužim se u Tarot, dopustite pjesničku slobodu