U svojoj do sada najduljoj diskografskoj pauzi između dva albuma (čak punih 5 godina) PJ Harvey je mnogo radila i bavila se aktivizmom. Putovala je po svijetu i surađivala s različitim umjetnicima na globalističko-političkom aspektu, ujesen 2015. je objavila zbirku poezije "The Hollow of the Hand" s fotografijama Seamus Murphyija snimljenih po Kosovu, Afganistanu i Washingtonu, a lirika joj je nastala nakon upoznavanja Paula Schwartzmana iz The Washington Posta referirajući se na američki program "Hope VI" kojeg ona prikazuje metaforički pod raznim krinkama za boljitak i demokraciju u svijetu baveći se kaubojskim šerifovanjem u suvremenoj varijanti linča, pljačke, neokolonijalizma i ekonomskog nametanja kapitalističkog neoliberalizma.



Stoga joj je ovaj album daleko fokusiraniji na lirski nego li na glazbeni sadržaj u kome se baš i nema što osobito za ponuditi. Tvrđe, rockerski alternativnije i noiserske faze ostavila je daleko iza sebe. Gitaru koristi povremeno u akustičnoj i amplificiranoj legato varijanti dajući prednost saksofonima (tenor i alt), violini, usnoj harmonici i harfi dajući do znanja da je multiinstrumentalistica prekrcavajući se iz blagog rocka u folk i psihodelične minimalističke obligacije na način vrlo blizak kombinaciji Dylana, mekšeg Nick Cavea i mantričkih zahvata no-wavea što je vrlo uočljivo u najavnom singlu "The wheel" i završnoj neo-folk ambijentaliji "Dollar, dollar". U tom zvučno-stilskom pogledu ostavlja vrlo blijed dojam tranzicijski postavljen k pojmovniku trenda spajanja retro-folka sa svime i svačime ne otvarajući nikakve avangardnije i kreativno hrabrije horizonte. To je još uvijek u domeni rocka, no nikako onog divljeg i uzbudljivog kao što je znala pružati, a kako vrijeme pokazuje, teško da će se od nje dobiti neki novi "Dry", "Rid of Me" ili onaj neobičan lo-fi "Uh Huh Her" (teško za povjerovati, ali bio je 2004. UK no.12, USA no.29). Tek uvodna pjesma "The community of hope" s pop-rock melodijom klasičnih R.E.M., blueserski minimalistički obred "The ministry of defence", te odjek tremola i twanga s daškom countryija "A line in the sand" još imaju kakve-takve poveznice s rockom dok su preostale pjesme preškrte sa svojim laganim tretmanima Mick Harveyovih bubnjeva i udaraljki. Istina, i ovdje su radili provjereni majstori John Parish, Flood, Terry Edwards, Mike Smith i još desetak glazbenika na različitim instrumentima (a i pratećim vokalima) gradeći prije svega suptilnu atmosferu za niz pjesama ("Chain of keys", "River Anacostia", "Medicinals"), pa i onih što previše mirišu na protestne himne John Lennona ("Near the memorials to Vietnam and Lincoln"), country figure Johnny Casha za zborsko muško pjevanje ("The orange monkey") ili blues Howlin Wolfa ("The ministry of social affairs"). Prilagodila se jednostavnom minimalističkom formatu s nadogradnjama ne prakticirajući nikakve kompleksnije zahvate strogo sljedivši etiku komercijalnog efekta. Što jednostavnije, to prijemčljivije za prvo-drugo-treće slušanje.



U principu, o tome se i nema što razglabati da je svirka neka specijalna kreativnost. Nije nimalo. Solidno je aranžirana, dosljedna i sasvim razumljiva da opravdano postane zasluženi, konačno njen prvi no.1 album u UK (najbolji dosadašnji rejting drži "Rid of Me" 1993., no.3). Ali je lirski dio vrlo pragmatičan, pa čak i zagonetno nejasan. Kao što je poznato, ne voli davati interviewe, mnogo puta je znala skresati i velikim ljudima u facu zajedljive primjedbe i kritike poput onog slučaja kad je John Peelu uživo na BBC Radio1 prilikom promocije albuma "Is This Desire" (1998, UK no.17) rekla da ga njezina majka mrzi jer je jednom grubo prekinuo neku pjesmu Bob Dylana na što je slavni pokojnik prozborio 'nisam nikad, ne sjećam se'. 'Jesi, jesi, probaj se sjetiti', odvratila mu je... Elem, ona je ovdje na 'nadi šest razorenih projekata' ponudila mnoštvo nimalo lakih tema za analizu gdje se ponaša vrlo čudno, pa čak i nepromišljeno šetajući od ubjedljivo jasnih sfera o razlici između bogatih i siromašnih, nasilničkih prizora s bojišnica i onoga što je od njih ostalo danas (primjerice "The wheel" o tragedijama na Kosovu) do neshvatljivih konfrontacija u kojima pokazuje vlastitu subjektivnost. Evo, u jedinom ajde-de, rockerskijem komadu, spomenutom "The community of hope" i laganoj "River Anacostia" priča o aktivistima, ovisnicima, problemima školstva i beskućnicima stavljajući ih u fah društvenih parazita, "A line in the sand" donosi njenu procjenu međunarodno nejasnog i nedefiniranog statusa o Kosovu, "The ministry of defence" je pretjerano ispolitizirala bez konkretne kritike i stava, a "The orange monkey" sustavno gura zbunjujući svjetonazor o tome kako nemir u glavi lako prouzroči gomilu svjetske boli.

Založila se mnogo i dala je puno truda da sagleda i shvati bit globalnog socio-političkog problema današnjice, na svu sreću u tome nema govorancije o islamističkom prodoru na zapad i europskom problemu s izbjeglicama po Balkanu i srednjoj Europi. Izgleda da tu srednju, a pogotovo istočnu Europu doživljava sporadično, onako kako je manifestiraju britanski mediji - površnim i nevažnim krumpirištem, u tranziciju post-socijalizma nije upućena i stala je na čudnu kritičku liniju borca koji nesmotreno i vrlo hladno osuđuje zlodjela iz bliske prošlosti dekonstrukcijom medijskih, foto i press materijala, prije svega Seamus Murphyija i Paula Schwartzmana. A kad se tri jaka talenta nađu na okupu zna ispasti svašta u tim idejama i zaključcima, tako da ovaj album rezultira, nadam se, samo kao njen vrlo siromašan projekt za kritičko šamaranje iz aspekta promatrača koji nikad nije sudjelovao u otvorenoj borbi strepeći za vlastiti život i egzistenciju. Drugačije bi bilo da se ona pokušala uživjeti u njihova iskustva o kojima zbori, stati koji put na papučicu distorzije, opaliti poneki riff i zaurlati o nepravdi barem ucviljenih žena što su ostale samohrane majke. Bacila se u socio-politički diskurz poput talk-show programa s kabaretski profinjenim ugođajem. Prati medijske trendove, dovitljivo ih ukalupljuje u svoj sasvim jednostavan glazbeni stil, ali više nimalo nije zanimljiva i uzbudljiva kao nekad kad je drskim jezikom bacala gomile frustracija na račun vlastitih kompleksa. Sada je velika zvijezda i može pričati o tome kako se zalaže za mir u svijetu. Pokušava biti istovremeno i opasna i drska, a i vrlo topla do senzibilnosti. Skoro da ne izleti s obradom "Give peace a chance" himnično sažeto u "Near the memorials to Vietnam and Lincoln", sasvim sigurno novom stadionskom hitu nagovještavajući mogući revival neo-hippy kulture. Čini se da joj kurentni događaji iz bliske prošlosti samo služe da ih ovlaš spomene ne definirajući jasan stav i kontekst već samo komentar.

Naslovi: 1.The community of hope, 2.The ministry of defence, 3.A line in the sand, 4.Chain of keys, 5.River Anacostia, 6.Near the memorials to Vietnam and Lincoln, 7.The orange monkey, 8.Medicinals, 9.The ministry of social affairs, 10.The wheel, 11.Dollar, dollar

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 03/05/2016