Velika (a sitna žgoljavica) Polly Jean Harvey je napravila jedan od svojih najboljih albuma u karijeri! Nema gitara i buke, samo piano, malo udaraljki, njen savršeni ženski topli Ian Curtisovsko-Meredith Monkovski glas i tekstovi od kojih se cijeli život okrene naopačke. Genijalno!!!

Sa producentima poput Flooda i John Parisa koji su joj omogućili svjetski uzlet albuma "To Bring You My Love", PJ je svoj sedmi studijski rad orijentirala na kompozicije skladane isključivo na pianu pri čemu je imala pomoć od svega tri 'prava' glazbenika. To su producent John Parish (bubnjevi, vokali, bas, banjo, akustična gitara, udaraljke), Eric Drew Feldman (piano, optigan, vokali, melotron, klavijature, moog) i Jim White (bubnjevi i udaraljke). Tu i tamo su još sa pratećim glasovima pripomogli Andrew Dickinson, Bridget Pearse, Martin Brunsden, Nico Brown i Nick Bicat (svi na pretposljednjem naslovu "Before departure").



Sve skladbe su izrazito laganog temperamenta, no nikako "easy listening". Jest da se PJ iz okvira alternativnog rocka pomaknula u sferu kantautorskog jednostavnog izraza bliskog Nick Caveu, no ono što se moglo nagovijestiti s njenog "Is This Desire?" albuma iz 1998., ovdje je došlo na vidjelo. Kao da se dogovaraju - Cave je napravio posve bučan i alternativni Grinderman 2006/7, a ona posve tih i isto toliko Caveovski mračnu 'bijelu kredu' aludirajući na Franz Kafkin znameniti romančić "Kavkaski krug kredom" i Einsturzende Neubauten radove iz vremena kasnih '80-tih i ranih '90-tih (albumi "Hause Der Luege", "Tabula Rasa", "Ende Neu" i "Malediction"), kao i fazu Meredith Monk s albumima "Book Of Days" i "Dolomen Music". Nisam najsigurniji da je "Kavkaski krug kredom" pročitala, ali neke smjernice vode ka tome...
Tekstovi su mračni, povremeno izgubljeni u vremenu i prostoru, te razglabaju o životnim tegobama ("Dear darkness"), bolesnom pubertetu djevojčice koju je majka zakopala ispod hrasta ("Grow grow grow"), pokušaju odrastanja ("When under ether"), frustracijama ("Silence"), vrijednosti i važnosti krvnog srodstva ("To talk to you"), te potpuno čudnih i bizarnih tema (naslovna "White chalk", enigmatska "Broken harp" i singl "When under ether" o porodu i abortusu), dok glazba seže u njen privatni i sada prvi puta javno obznanjen šansonjerski temperament dame u finim zrelim 'pred-40-tim' godinama kada joj je buke preko glave. Dapače, sav prije znani minimalistički učinak gitarske svirke ovdje je pretvoren u isti taj oblik, no sa daleko tišim učinkom na pianu, udaraljkama i nekolicini klavijatura.
Uostalom, sve ove tekstove valja prevoditi na naš jezik. PJ se potpuno pretvorila u osebujnog lirskog autora koji je blizak Dylanu, Caveu i Leonard Cohenu.

Veličanstveni album! Najsrdačnije ga preporučam svim ljubiteljima Tori Amos, širokoj publici Leonard Cohena, Nick Cavea, Bob Dylana, Van Morrissona, Lou Reeda, David Bowiea, David Sylviana, The Smiths, Echo & The Bunnymen, Kate Bush, Cocteau Twins, Siouxsie And The Banshees, Meredith Monk, Crime And The City Solution, Sisters Of Mercy, R.E.M...
Sjajno, sjajno, sjajno! Bravissimo za PJ!!!

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 22/10/2007