Više od dvije godine diskografskog odsustva ovih nekoć vrlo revnih i radišno plodnih Nišljija uvjetovali su prije svega porodični razlozi, ali nazire se i još jedan presudan momenat. Sa definitivnim sarzijevanjem benda dolaskom u punoljetne godine karijere, počeo je i neminovni pad kvantitete stvarateljstva. Nikako i kvalitete, dapače u tome su se znatno poboljšali i osviježili pojačanjem gitarista i proširivanjem ekipe glazbenika još na prethodnim radovima prije 4 godine koji su najavili novu fazu u radu.



Evo, bez lažnog presedana i svih simpatija koje osobno gajim prema njima, bend je na novome studijskom albumu isporučio tek šačicu novih pjesama dok je većinski dio materijala pripao obradama i remiksevima. Konkretnije rečeno, upravo to pomanjkanje kvantitete novih kreacija umnogome narušava kompaktnu prohodnost inače mračnog koncepta koji se proteže kroz beskrajnu borbu ljudske prirode s mnogim lošim društvenim i socijalnim eminencijama. Angažirano ljutit uvodni komad "Hej radniče" s vodećim vokalom Daria Seravala iz Borghesije je apsolutni pogodak albuma. Dario pjeva na srpskom svojim poznatim oporim vokalom protestno-punkerski tekst o cjelokupnoj propasti radničkog, a i onog nekadašnjeg srednjeg sloja za kojeg više ne postoji budućnost; on je samo još preostao u robovanju nametnutim normama i pravilima neoliberalističkog kapitalizma koji ne zna za milost. EBM u kombinaciji žustrih gitarskih riffova himničan je poziv na ustanak protiv mrskog neprijatelja kojeg je, nažalost, samo umjetnošću ili underground kulturom nemoguće poraziti. Nedavno sam čitao interview sa čuvenom ikonom jugoslavenske filmografije Nedom Arnerić koja je otvoreno priznala da je sigurna kako u svome životu neće dočekati bolje dane jer ionako niti nekoć veliki filmski režiseri ne mogu raditi s obzirom da se u umjetnost više ništa ne ulaže. Lordan Zafranović nije snimio film više od 30 godina, jebate... A onda, shodno tome, kako bi uopće jedna ovako nadahnuto sročena pjesma mogla pružiti relevantan medijski odjek kad je općenito poimanje nekakve takozvane demokratske slobode, i dakako umjetničke sveden pod veliko povećalo kojim se promatraju 'izdajnici' u najširem aspektu medijskog i inog vidljivog rada na tom nivou?



I tu bi se sad otvorio jedan strahoviti socio-politički diskurz oko ovog albuma da je otišao na tu stranu, ali nije. Glavni kreativci benda Peđa Živanović i Vladimir Popović (uskoro interview s njima!) se ipak nisu ohrabrili zakoračiti u potpuno angažirani rakurs društevnog problema radije se posvetivši trivijalnijim i emotivnijim segmentima sveopćeg pesimizma koji udara u životne stihije. Ljubav i unutarnja stanja uzrokovana krizom i neimaštinom lakše je dočarati sklonošću ka suicidu (obrada Dobrog Isaka "Ona se igra nožem") i sivilom depresije (obrada Parahod "Molitva" u kolaboraciji s Ponoćnim Vodeničarom), te miksevima i remiksevima odranije jako dobro znanih kompozicija benda ("Love object" i starog ultimativnog hita "Emotional loser") uz poneki, za sam Figurative Theatre ne toliko i iznenađujući dodatak - remiksa stare pjesme Front 242 ("Feikuan"). Tu je još jedna za njih i ne baš tipična trance/hip-hop/dubstep pjesma "Autopsy of a myth" s kojom bi se malo teže moglo povezati dosadašnje stvarateljstvo benda, ali stoji na svome mjestu u ovakvoj sofisticiranijoj fabuli koja na početku uvede u stvarnost, a okonča glavom u oblacima kao da će 'svet opet biti savršen' i po nekom idealnom scenariju okončati s hepiendom, barem strasnim zagrljajem i dobrim seksom. Malo sutra. Neće. Biti će još gori za nas koji ga živimo svakodnevno pokušavajući se zavaravati da se pesimizam dešava samo nama, pojedincu.

U globalu što se tiče zvučne i stilske strane bend je napravio solidan, ali ne i cjelovito odličan album kakav im je bio prethodni. Mnogo su radili na finesama, detaljiziranjima efekata (osobito su uspjele vokalne i glitch role), moderniziranih metamorfoza mnogih njima vrlo utjecajnih izvođača kako bi oni danas možda zvučali i guraju svoju glazbu na teritorij vremena koje se bliži trećoj dekadi 21. stoljeća s vidljivim remontima ne dozvoljavajući vremenu da ih učini starim i zamornim industrial/EBM-om. Imaju snage da osmisle kompozicije često povezane i sa crnim humorom i zajebancijom od koje ne znate da li biste vrisnuli u grohotan smijeh ili paradoks ironične paranoje. Za njih je sve istovremeno i ozbiljno i smiješno rasplinjujući se u eteričnosti ljudskog poimanja stvarnosti dajući si oduška za egzibicije u kojima nema granica. Samo su promašili ovaj put glavnu metu - suštinu onoga sa čime svi mi nismo zadovoljni i sretni, mada je "Hej radniče" jedna od najboljih, najoriginalnijih i najangažiranijih punk-industrial kompozicija našeg cjelokupnog regiona ovog doba.

Album možete besplatno skinuti sa sljedećih linkova: sljedećih linkova i
i

A 24.V 2016. je i službena promocija u Zagrebu kada Figurative Theatre po prvi put nastupaju u Hrvatskoj u Attacku i to na neki hrvatski državni praznik kojeg niti jedan Hrvat po datumu ne može prepoznati.

Naslovi: 1.Hej radniče (with Dario Seraval), 2.Ona se igra nožem (Dobri Isak cover), 3.Feikuan (remix of Front 242), 4.Molitva (Parahod cover with Ponoćni Vodeničar), 5.Love object (vocal mix), 6.Emotional loser (vocal mix), 7.Autopsy of a myth, 8.Love object (Soulles Savvl remix), 9.Hikiko Mori (Alavux remix)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 01/05/2016