Treći album američkih rockera Silver Snakes počinje, upravo onako kako bi čovjek i zamislio gledajući omot albuma. Electricity ima čvrsti rif i bubanj koji diže iz mrtvih. S Glass nastavljaju malo mirnije, no nipošto mekše. Tu je naglasak na basu, koji negdje iz dubine zakucava čavle u glavu.

Inače, Silver Snakes počeli su svirati 2011, a u bendu su od samih početaka Alex Estrada, Mike Trujillo, Jeremiah Bignell i Garrett Harney. Sve redom prekaljeni "borci" iz losanđeleskih rock/hc/industrial bendova što su prenijeli i na ovaj novi.

Spoj gitarskih rifova i mehaničkih zvukova mašina nije ništa novo na sceni, a bend niti ne bježi od svojih uzora, gdje u prvom redu ističu Nine Inch Nails i Sleep, a možemo tu pričati i o Ministry, Om, Godflesh i sličnima.

Album nastavlja u sličnom ritmu. Jedna brža, pa jedna sporija, ali s kombinacijama pjevanja i growlanja, pa malo gitara, pa malo mašina. A cijela njihova priča stane u jednu devetominutnu pjesmu, možda i ponajbolju na albumu. Pjesma se zove Dresden i samo zbog nje treba čuti Silver Snakes. Plemenski ritam na početku izmjenjuje se s psihodeličnim, skoro pa shoegazerskim vokalima, a cijela priča eskalira oko polovice pjesme kada se dotad kontrolirana buka skoro pretvori u nekontroliranu uz solaže kakve se ne bi posramili ni hard rock velikani prošloga stoljeća, da bi sve skupa u nešto smirenijem ritmu dovezli do kraja. Uh. Ova pjesma mi je na repeatu otkad sam je čuo. I to na najglasnije! Pa tko voli...

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 02/03/2016