Četiri godine nakon sjajnog "New Formed Revelations", pulski Infernal Tenebra su mnogo pribraniji i taktičniji. Nisu album objavili uoči Nove godine nego nakon nje kad prođe sva ta pompa oko best-of izdanja. Pametno. Znaju što imaju na raspolaganju ovaj puta.

Kroz dugačku karijeru koja se uskoro bliži i dvadesetoj obljetnici od osnutka prošli su mnoge stilsko-žanrovske metamorfoze glancajući i peglajući izraz, podijelili pozornicu s mnogim svjetskim vedetama kojima su bili predgrupa, pa su unatoč velikom rejtingu i poštovanju ipak ostali još uvijek nedovoljno jak i upečatljiv bend za šire razmjere. Zašto?

Činjenica je da općenito naša publika ne ferma mnogo bendove i izvođače koji pjevaju na engleskom jer uglavnom ne kapira da se poneki Hrvati mogu vrlo dobro poslužiti njime u svjetskom kontekstu. Za njih je to uvijek tamo neko 'špansko selo' bez obzira bilo zbrljano kao što to u principu i uvijek jeste na jezičnoj osnovi ili bilo vrlo dotjerano u daleko rijeđim situacijama. Što to hrvatski, u ovome slučaju metal bend uopće traži u okvirima svjetskih paralela s kojima se niti ne može usporediti? Greška no.1., a druga je da se općenito takvi izrodi koji u posljednjih 20-tak godina dolaze s istoka Europe smatraju dotepencima izuzev u slučaju bendova iz Grčke ili Poljske (i Izraela) koji su u zadnjih desetak sezona pokazali svoju ogromnu snagu i kreativni potencijal ravan izvorniku, tj. 'native' govorništvu engleskog.

Da su Infernal Tenebra recimo barem španjolski, portugalski, talijanski ili japanski bend (o pojmovniku njemačkih ili skandinavskih da ne govorim), svima bi u Hrvatskoj bilo razumljivo da pjevaju na engleskom, a ne na svojem materinjem jeziku, no kad je riječ o bendovima iz slavenskih zemalja, te Madžarske, Rumunjske, Moldavije, Estonije, Turske, srednjeg istoka ili egzotičnijih arapskih i sjeverno-afričkih država koje imaju itekako jaku metal scenu, uvijek se nameće to jedno te isto pitanje jezične barijere ko' kad su primjerice Abba ili A-Ha pjevali na engleskom i vječito su im se tokom karijere tražile loše koincidencije s baratanjem u jeziku. Jednom se Abba ispričavala u interviewu da su im tekstovi banalno loši jer engleski nije njihov materinji jezik, a zna se što su uspjeli napraviti i s to 'malo' znanja. Bi li Sepultura uspjela da je Cavalera koristio portugalski, a Adam 'Nergal' Darski (Behemoth) poljski? Ma ni u ludilu. Skužili bi ih samo zemljaci i neosporno je da Darko Etinger zna što radi isto ko' i Abba i Vader, a na koncu konca i svi oni veliki i sjajni bendovi što u ogromnim količinama dolaze iz Francuske: engleski je univerzalan jezik r'n'r i pop kulture. Probajmo zamisliti Alena Islamovića kako pjeva 'from far away can be heard like a thunder, highway passing as winds, frayed jeans, jackets, boots, glowing helmets, leather handbags... motors, motors, mooooooootors!'. Ha-ha-ha-ha, ma bilo je i tog zaboravljenog i neuspješnog pokušaja Wild Strawberries, ali to je bilo toliko smiješno i bezvezno da su se Divlje jagode osramotile pred samim sobom i nisu poput Parnog valjka izbacile onu grozotu "City kids" (1980) s adaptacijama pjesama albuma "Gradske priče" (1979) na engleskom jeziku.



Elem, Etingeru engleski cakum-pakum stoji saliven kao područje poetskog izražavanja s upečatljivim i gromkim vokalom, te lirikom ovaj puta postavljenom u sofisticiranom socio-političkom aspektu kojeg umije metaforizirati preko individualnih scena ne mimoilazeći klasična obilježja žanrovske ikonografije (biblijski motivi, elementi horrora, filozofije, psihologije...), a u velikom luku zaobilazivši paradne klišeje mitologije i fikcija: 'na rubu sam ludila/ to mi ubija ponos/ ima li to sve smisla/ ovaj koncept propasti' ("The end of justifies the means") ili 'kad se spusti zavjesa i vrata širom otvore/ dostojanstvo se mijenja cijenom nade i ponosa' ("As nations fall"). On u tekstovima ne banalizira i ne vulgalizira razmahujući se nekim otrcanim frazama, ide u širinu rakursa općenite 'svjetske boli' isprepletene frustracijama i nezadovoljstvom služeći se dotjeranom terminologijom pokazujući ozbiljnost shvaćanja bijede suvremenog života na pragu raspada društvenih sistema koji se razmeću apstraktnim doktrinama, kolektivnim psihotičnim pritiscima, oduzimanjem različitih vrsta slobode i nadmenih prodavanjima snova gomili koja postaje glupa i slijepa. Navješćuje skori kraj s apokaliptičnim refleksijama alegorično se poigravajući 'paklenim faraonima' i 'usnulim putovanjima' gmizajućeg kaosa do neviđenih i nepoznatih mjesta gdje možda i smrt može umrijeti.

U ovih 9 pjesama ima mnogo štiva za razbijanje glave. Mnogo metafora o svemu i svačemu što zaudara iz ovog našeg društva ne fokusirajući se samo na kurentnoj hrvatskoj ili balkanskoj stvarnosti već na globalnoj svjetskoj razini istom mjerom razumljivo auditoriju u Australiji, Japanu ili na crnom kontinentu. Tematika je univerzalna i može se posmatrati čak i van nekih žanrovskih okvira kao poetsko-kritički stav nadahnutog intelektualca s bistrom pameću i senzorirajućom percepcijom da sav taj nagomilani unutarnji bijes uravnoteženo prilagodi vještim kombinacijama deatha, thrasha i blacka. U toj glazbenoj kreativnosti bend je mnogo radio i na kompleksnosti s novijim bubnjarom Sebastian Stellom, te su povremeno podebljali aranžmane klavijaturama Kristiana Terzića stvorivši slojevito složene kompozicije koje šaraju različitim prevratima, posezanjima prenosa iz najveće brzine u sporije s cijelim nizom gitarskih solaža, vrlo melodičnim dramaturgijama i ponekim himničnim arijama. Uz Etingera i dalje stoji Ivo Petrović (obojica sviraju 7-žičane gitare), te basist Paolo Grižonič, trojac koji iskustvom, znanjem i vještinom parira svima onima koje šira audijencija doživljava vrhom svjetske scene. Nema tu mnogo razlike u tehniciranju i instrumentalizaciji, sve je tip-top usklađeno da se otprve može prepoznati specifičan zvuk i stil benda koji odavno više ne robuje svojim idolima. Od uvodne, odmah u startu kompleksne "The seventh seal", preko pravog bisera "Catharsis", tmurne "Suspension of disbelief" i kritički osvještene naslovne "As nations fall", sve do nekih osobnih zgoditaka poput "Legally insane", blackom ozarene "The end of justifies the means" i karakteristično prepoznatljive "The serpents crawl" koja tek pred sam konac albuma povezuje tehničko-stilske parametre njihove cjelokupne karijere. Fanovima je možda teže izabrati najbolju pjesmu jer je svaka posebna, uostalom koncerti će pokazati pravi feedback, no kako je album konceptualan s različitom dinamikom i dramaturgijom, a i stilskim prevratima, jednostavno klizi poput sjajno izrežiranog filma gdje je neumjesno preskočiti poneki dio ili kraću epizodnu scenu.

Očito je da "As Nations Fall" nije namjenjen jednokratnoj uporabi, dapače, od prve se niti ne može rezonirati, a to mu niti nije namjena. Ima previše detalja, obilje sofisticiranih trenutaka i metafora, te mnogo uloženog napora da se ostvari remek-djelo koje je vrlo zahtjevno za analizu, a daleko prijemčljivije za slušanje. Osim toga i produkcijski dio posla je lavovski urađen, ovaj puta od strane Etingera, dok se Jens Bogren pojavljuje samo u ulozi miksa i masteringa, a da cijela stvar bude zaokružena na kvalitativno visokoj svjetskoj razini, za omot se ponovno pobrinuo brazilski Gustavo Sazes koji je radio na istim stvarima sa Sepulturom i Arch Enemy.

Naizgled, stekao bi se dojam da iza benda stoji ogromna mašinerija koja ih gura naprijed (a i njemački izdavač iz Abstatta), no u principu da nema ovako kreativan instrumentalistički i lirski potencijal, te ekstremno prodoran vokal, zasigurno najoriginalniji na ovim područjima, sve bi ovo bilo samo ono uobičajeno plitko i porozno prevrtanje s pozerstvom kakvo je gotovo standardno kod bendova koji pokušavaju nešto ali nemaju dovoljno jaku inspiraciju i sposobnost dosegnuti klimaks stvarateljstva u svim pogledima. A sad da li je ovo novi no.1 biser u okvirima metala s ovih područja pokazati će vrijeme. Kako stvari stoje barem iz mojeg rakursa, čini mi se da jeste.

Naslovi: 1.The seventh seal, 2.Catharsis, 3.Suspension of disbelief, 4.As nations fall, 5.Cross the line, 6.Legally insane, 7.The end of justifies the means, 8.The serpents crawl, 9.Black sun

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 14/02/2016