Kod ovakvih koncerata, uslovno rečeno zvijezda, uloga predgrupa je redovito marginalizirana. Premda je ulaz u Tvornicu bio otvoren nekih pola sata prije izlaska prvog benda, ispred kluba je bilo otužno malo ljudi koji pijuckajući svoje q-packove po ničemu nisu odavali dojam da će se ovdje nešto bitno dešavati. Štoviše, čak ih nije niti tangirala činjenica da će svirka uskoro početi. A unutra i ispred pozornice velikog pogona koji je bio prepolovljen onom ogromnom i masivnom zavjesom tek jedva nešto više od 50-tak ljudi. Pulski INFERNAL TENEBRA su izašli točno u 20.15 h i nije ih smetalo što su već drugi put u nepunih godinu dana u istom prostoru u funkciji otvarača na kojeg malo tko obraća pažnju. Svojim radom i odličnim, te na sve strane hvaljenim albumom "New Formed Revelations" zaslužili su pozornost daleko većeg auditorija, no tako je kako jest. Ne možeš ljude iz obližnjih parkova i onu gomilu koja je pristigla tek na pola nastupa idućeg benda natjerati da dođu ranije. I šta ćeš. Ne znaju što su propustili... Za razliku od prošlog nastupa s Fear Factory 1.XII 2012., ovaj put su Infernal Tenebra imali pedantno poštelan zvuk i novog bubnjara (ha, gdje nestade Sandi Orbanić?). Vokal gitariste Darka Etingera je bio izbačen u prvi plan, a ostatak infrastrukture moćno izbalansiran tako da su sve njihove karakteristike došle do potpunog izražaja. Počeli su opako energično da sam se smrznuo od iznenađenja koliko sada puno bolje zvuče. Tu prvu skladbu uopće nisam prepoznao. Kao da su jedan sasvim drugi bend premda im je repertoar od pola sata s 5 kompozicija bio vrlo sličan prošlogodišnjem. Uz "Blood stained canvas" i "Damage control" našla se i jedna vrlo stara "Beyond the dark side" iz ranih dana benda s puno mljevenja i produljenom melodičnom završnicom u vrlo laganom tempu. Ostavili su kompletno uigran dojam snažnog death/black benda, još snažnijeg nego li to prikazuje album i ranije snimke, te po ovome nastupu po ničemu ne zaostaju od velikana žanra. Darko se na kraju vrlo srdačno zahvalio publici na svakom aplauzu rekavši 'to nam uistinu mnogo znači'. A i vrijeme je da održe solo koncert u Zagrebu gdje će oni konačno biti headlineri ispred neke predgrupe kad ćemo ih moći čuti s kompletnim koncertnim opusom. Meni osobno je njihovih pola sata prekratko. Taman kad se ufuraš u moćni i tromiji rad mašine, ona mora zgasiti rad. Tja... Danski HATESPHERE iz Aarhusa su očito neki sportski tipovi mada je frontmen Esben 'Esse' Hansen priličan bucko. Svi su bili u kratkim vrećastim sportskim hlačama i tenisicama kao da su pristigli s đogiranja, vrlo su pokretljivi, a Esse je k tome i simpatično arogantan ne skrivajući poveću mješinu. Kombinira clean i harsh vokale, bend (bas, bubnjevi i 2 gitare) se predstavio kao smjesa deatha i thrasha s urnebesnim, ali i nekim vrlo tromim tempovima u mračnom izdanju, te se moglo u tom miksu uočiti i podosta primjesa oldschool hardcorea kao da možebitno pokušavaju stil usmjeriti ka metalcoreu. Međutim, na mene nisu ostavili poseban glazbeni dojam osim što su vizualno prilično zabavni. Tokom druge polovice nastupa od nekih 45 minuta Tvornica se ugodno popunila i tek tada počela poprimati ozračje destinacije u kojoj se s nestrpljenjem očekuje glavna roba po prvi puta pristigla u našu metropolu. No, kako je dobar dio večeri bez obzira na silinu i žestoku energiju bendova atmosfera bila prilično trula, Peter Tagtgren u majici Exploited (!) i ekipa HYPOCRISY su mic po mic budili i osvajali gotovo krcat veliki i nepotrebno prepolovljeni pogon (uistinu je manjkalo mjesta za malo predaha i sjedeljke na tribinama). Bubnjevi Reidar 'Horgh' Horghagena su bili postavljeni neuobičajeno visoko, 'skoro na plafon' nekih 2 metra u odnosu na razinu pozornice što je zajedno s modro-plavim dekorom omotnice najnovijeg albuma "End Of Disclosure" davalo izvanzemaljski SF ugođaj s čijom su upravo naslovnom skladbom i otvorili koncert. Međutim, niti ona, a niti naredna "The tales of thy spineless", kao niti još dva broja s novog albuma ("The eye" i pred konac svirke "44 double zero") nisu polučile osobit feedback. Izgleda da publika još nije upila taj friški materijal, a ako i jeste, očito im se baš ne dopada osobito jer je bilo jasno da svi čekaju one stare stvari. Tek kada su zasvirali "Fractured millenium" iz 1999. i čuvenu "Left to rot" s debija "Penetralia" iz 1992. počelo je opće oduševljenje koje je sa svakom starom pjesmom iz 20. stoljeća bivalo sve intenzivnije pretvarajući se u trans i delirij. Uspjeli su u tom miš-maš repertoaru prošvercati još 4-5 pjesama iz 21. stoljeća ("Abyss", "Valley of the damned", "Fire in the sky", "Warpath" i "Eraser"), a one su kroz sam slijed relevantno pokupile salvu simpatija na račun starih uspješnica "Necronomicon" (1993), "Burried" (1996), "Elastic inverted vision" (1999), "AK 47" (1996) i "Adjusting the sun" (1997). Ipak, najveći trans je zavladao kada su na kraju koncerta, na samom bisu otprašili naslovnu skladbu albuma "The final chapter" (1997) i svojim jedinim tromijim komadom na ovome koncertu finiširali večerašnji opus prebacivši se iz moćnog, a katkad i brutalno ekstremnog deatha u gotovo desetominutni psihodelični obred. Tagtgren je bio uredno skuliran s vrlo dobrom komunikacijom bez nekih narcisoidnih pikanterija kakve se mogu čuti u njegovom daleko uspješnijem industrial-metal bendu Pain, svi članovi benda su se rukovali s prvim redovima, a nekih nepromišljenih skakača na stejđ i nije bilo. Mislim na one koje bi ufatili redari, sprašili im nogu u tur i izbacili ih iz kluba. Uočio sam samo jednu odvažnu junačinu koja je pošto-poto morala pred sam konac koncerta zaskočiti pored drugog gitariste Andreas Holma, no nakon samo par sekundi je osjetio moć recesivnog sankcioniranja. Koncert je bio solidan, profi odrađen od strane svih bendova, te se nisu mogle uočiti neke pretjerano loše digresije ili lamentacije na svirku i opći dojam. Neke stvari Hypocrisy puno bolje funkcioniraju uživo, a neke ne, no to su tehničke cake. U globalu prosječno dobro, ali ništa više od toga.

terapija // 25/09/2013

> vidi sve fotke // see all photos