Nedavno je @narausredini u jednom tvitu napisao "Nadam se da postoji kompilacija koja se zove ONE DUBSTEP BEYOND". Moj odgovor na to bio je "Moze ako su Tortoise na njoj". I to je upravo ono što pamtim kao glavnu odliku tog benda. Tortoise su bend koji je pomicao granice.

U svom sviračkom i konceptualnom eksperimentalizmu Tortoise nikad nisu bježali od neskrivenih utjecaja free jazza, kraut rocka pa i duba, da. Nenaviknutom uhu možda naporno, no sklonost sviračkoj improvizaciji i izmijenjivanju instrumenata, instrumentalno koketiranje s minimalističkom elektronikom stvari su koje ova petorica čikaških umjetnika imaju u malom prstu. Ako ste ih ikada gledali uživo, vidjeli ste da im je matematička preciznost u muziciranju i vještina sviranja svih instrumenata urođena (a ako niste imate to priliku učiniti sljedeći tjedan u Močvari). I iako zbog svoje utjecajnosti prozvani "kumovima post-rocka" uvijek su bili mnogo više od grandioznih krešenda koja su postala dominantni (a često i jedini) motiv mnogim post-rock prvoborcima i njihovim sljedbenicima. Svoju kreativnost, vještinu i maštu slagali su u albume što su isijavali neupitnu kvalitetu, zvučni eksperimentalizam, a istovremeno prozračnu protočnost. Pokušajte samo u kontinuitetu slušati TNT, Millions now living will never die, pa i posljednji album prije sedmogodišnje stanke Beacon of ancestorship i iznenađuje s kojom lakoćom vas sav taj eksperimentalizam povlači u neki novi svijet, izolira vas od okoline. Što uostalom sva kvalitetna glazba i radi.

Stoga čudi miš maš ideja na ovom novom albumu koji nikako da profunkcionira do kraja i taman kad se za nešto uhvatite bivate vraćeni u stvarnost. Ili se u većini slučajeva uopće ne hvatate ni za šta. Kao da su Tortoise u svojoj iznenadnoj kreativnosti neprestano ometani novim idejama i smjerovima, a bez ijedne niti vodilje. Je li tome pridonijela sedmogodišnja stanka u snimanju ili nakupljeni dvadesetpetogodišnji staž, koji je zapravo doveo do opadanja kreativnosti, nakon ovog albuma teško je reći. "The Catastrophist" je nešto poput prikaza zanatske, sviračke moći, a bez autorskog nadahnuća. Malo recikliranja, malo eksperimentiranja s (za njih) novim formama i skakanja u idejama u skladu s njihovim izmijenjujućim koncertnim ulogama.

Od prvih minuta prve i naslovne stvari "The Catastrophist" Tortoise nas uvode u filmski zvukopis čiji zujeći synthevi prizivaju sf filmove B-produkcije sedamdesetih, što se kao jedina potka nastavlja i u još nekoliko razbacanih sklabi po albumu - dosadnjikave teme loših filmova. Takvu šprancu prvo razbija "Rock on", ujedno i prva od dvije vokalne suradnje na albumu. Do sada na svojim albumima isključivo instrumentalan bend, Tortoise na ovom albumu po prvi puta imaju i dvije vokalne kompozicije. Možda ih je u tome inspirirala suradnja s Bonniem Princeom Billyem na albumu obrada "The Brave and The Bold". Tim više što je upravo "Rock on" obrada klasične rock stvari Davida Essexa iz sedamdesetih, a koja je već doživjela nekoliko inkarnacija, od kojih su meni najviše usađene ona urnebesno grozna Def Leppard (kao da je rađena za film Coyote Ugly) i shizofreno nervozna Smashing Pumpkins. Ova verzija neće ostati posebno upamćena, osim možda po generalno jezivom osjećaju. Prljavi šušteći zvuk, downtempo ritam natopljen basom i presječen oštrom brass dionicom pak tipično je Tortoise glazbena igra, a stihovi "Hey kid, Rock'n'roll, Rock on" koje pjeva Todd Ritmann, iz noise banda U.S. Maple, i pjevanje o plavom jeansu i Jamesu Deanu na uvrnuti način izvrću sam pojam mladenačkog rock življenja u pokvarenu igru starih cinika.

Druga vokalna suradnja s Georgiom Hubley (iz Yo La Tengo) pak totalno je drugačiji par rukava. "Blue Yonder" je melankolični pop bombonćić s izraženim osjećajem nedostajanja i čežnje kao produkta iznimnog nadopunjavanja Georgijinog lijepog vokala i sjetne melodije. Nešto estetski vrlo slično onome što rade Timber Timbre i Tindersticks. Iskušavanje Tortoise na novom terenu ili samo trenutni hir? Ne saznajemo, jer baš kad i sami počnete čeznuti za nastavkom te atmosferičnosti stvar naprasno završava i ostaje samo žaljenje što nema više takvih na albumu.

Instrumentalni ostatak albuma nažalost ne prati ovu liniju i pati od već spomenutog klizanja u (loš) soundtrack (zapravo smjer u kojem se sve više post-rock bendova (uspješno) okušava) koji samo mijenja žanr iz sf-a u krimić u meki pornić i nazad. Čak ni prvi single "Gesceap" u svojoj igri syntheva ne prerasta ni u što više od dosadnjikavog nadigravanja u svojem predugom sedamminutnom trajanju. Ako ništa drugo mora se priznati da su barem na ostatku albuma Tortoise postali, za intrumentalni post-rock eksperimentalizam, vrlo ekonomični, pa duljina većine stvari ne prelazi četiri minute, a neke su i kraće.

Album zatvara jazzy truba u stvari "At odds with logic" i baš kako naslov kaže opet "prkosi logici" jer je u biti statična i monotona za jedan inače vibrantan band. Statična kakav je zapravo i cijeli ovaj album, koji je malo bolji od dosade. Samo malo.

ocjena albuma [1-10]: 6

bir // 10/02/2016