Kanadski post-rock velikani po treći puta su nas počastili svojim dolaskom. Ovaj puta su promovirali svoj sedmi album "The Catastrophist", objavljen u siječnju ove godine. No, prije njih na močvarnu pozornicu popeo je Sam Prekop, njihov dugogodišnji prijatelj i član grupe The Sea and Cake. Njegov prošlogodišnji album "The Republic" uglavnom je muzika za video-instalaciju kanadskog umjetnika Davida Hartta, a video-instalacijom bi se moglo nazvati i ono što je Prekop radio na pozornici. Nije to bilo ono što ste odmah zamislili. Ali ja sam si zamislio scenu iz filma "The Life Aquatic with Steve Zissou" u kojoj Bill Murray/Sam Prekop u crvenoj kapici i šarenim čarapama sjedi u svojoj podmornici uz neku čudnu spravu koja je nalik staroj telefonskoj centrali, prepunoj žica koje spaja i prespaja. On skuplja razne zvukove iz podmorja i odašilje ih u svemir. I tako nekih skoro pola sata. I to je to. Mnogi niti nisu ubrali da se nešto događa, pa su ostali u dvorištu ili za šankom bezbrižno čavrljajući i ostali u čudu kad se Tortoise petorka popenjala na stejdž i na svoj dobro poznati način odvela nas na putovanje. Močvara je ovaj puta bila premala da primi sve koji su željeli na put, a Tortoise su to iskoristili i podarili nam nezaboravno putovanje. Neobično postavljeni instrumenti već i prije početka odavali su da će se to i dogoditi. Dvije baterije bubnjeva postavljene u sredini naprijed jedna nasuprot druge, dale su nam zamisliti da bi mogli očekivati duel bubnjara. Ostala pomagala analogna, digitalna, elektronska i ostala bila su raspoređena oko bubnjeva. Običaj je da instrumentalni bendovi iza sebe imaju neke projekcije, jer zbog ne pjevanja može doći do laganog zamora materijala, ako nemamo ispred sebe nekog frontmena ili -icu koja nas animira. Baš me zanimalo kako će to riješiti oni, s obzirom da nikakvo platno iza njih nije bilo rastegnuto. Vrlo brzo sam skužio zašto im taj trik ne treba. Naime, članovi benda mijenjaju se na pozicijama i instrumentima pa time daju dinamiku koncertu, pritom ne gubeći ni sekunde na nekakva naštimavanja. Sve rade u hodu i za vrijeme trajanja pjesama, pa Vam se može dogoditi da za vrijeme iste pjesme pri jednoj formaciji, samo trepnete, a kad otvorite oči oni su već na drugim pozicijama, a pjesma i dalje traje ko da se ništa dogodilo nije. To se zove dugogodišnje iskustvo. Prvih pet šest pjesama basista Doug "Djed Mraz" McCombs i gitarista Jeff Parker jedini se nisu odvajali od svojih instrumenata. Mislio sam da ni neće. No uskoro su me razuvjerili, kada je basista uzeo gitaru, pa smo umjesto očekivanog bubnjarskog duela dobili gitaristički duel.
Kako je ovo ipak bila promocija albuma, veliki dio koncerta odsvirali su upravo pjesme s tog albuma. Nisam očekivao da će svirati obradu pjesme Rock On, a baš me zanimalo kako će zazvučati predivna Yonder Blue, koju na albumu pjeva Georgia Hubley iz Yo La Tengo. Mislio sam da će možda pozvati Lovely Quinces ili neku našu pjevačicu kako je tu postao običaj. Ali nisu. Odsvirali su je instrumentalno, barem većim dijelom. U jednom dijelu učinilo se da je netko probao i pjevušiti, ili mi se ipak samo učinilo.
Znate da Tortoise, nisu post-rock s otfrljenim gitarama i epskim solažama. Ima gitara, ali nema epskih solaža. Umjesto toga ubacili su elektroniku, jazz elemente, noise, kraut i štošta. I još uvijek istražuju, ubacuju čudne zvukove i instrumente, a to sve skupa na kraju zvuči fantastično, nimalo zamorno. Koncert je imao svoju putanju, od zagrijavanja, preko regularnog dijela, koji je bio sve zanimljiviji što je vrijeme odmicalo. Regularni dio nam je svima završio prerano, pa su se "kornjače"vratile. Još dvaput, a za taj dio su ostavili nešto starije pjesme, te na taj način pokazale da je i njima bilo dobro barem ko nama.

pedja // 20/02/2016

> vidi sve fotke // see all photos