Sa svojim petim albumom, beogradski CONSECRATION nastavljaju tamo gdje su stali s prethodnikom, odnosno tamo gdje su započeli s "Cimetom". Sudeći prema tadašnjim najavama, ovo bi trebao biti završetak jedne trilogije, a moglo bi se reći i uspješne trilogije.

Iako sam ih, priznajem, do sada uspješno izbjegavao, ni sam ne znajući razlog tome, "Grob" mi se našao u cd plejeru na jednom od mojih tjednih putovanja na posao i s posla, i to sam s obzirom na tihi početak odvrnuo volumen na najjače i ostao šokiran. Šokiran onim što sam čuo iz zvučnika. Moćno kopanje s mističnim vokalom, koje se prikazuje nakon uvodnih četiri minute u pjesmu Debeli leptir, nešto je najsnažnije što sam ove godine čuo, ne samo u "domaćoj" produkciji. Do tada je posuđeni vokal legendarnog Vladimira Jankovića Džeta iz Crnih bisera, recitirao dijelove knjige Necronomicom, HP Lovercrafta. Doslovno za smrznuti se. Samo mi još netko treba objasniti značenje imena pjesme. Do kraja pjesme, koja traje preko devet minuta, uspjeli su ubaciti i psihodelično teškaško gitarsko nadigravanje, te igranje s thereminom, a to baš nije za svačije uši.

Sa Sheed nastavljaju u sličnom ritmu, i moram priznati da nakon tih prvih sedamnaest minuta bole uši. Jer, ovo je muzika uz koju mora ići naljepnica "Listen Loudest". Inače ona nema smisla. Probao sam ja to i smanjiti, ali tada se iz zvučnika čuje neka nedefinirana buka, koja se tada čak niti ne može nazvati bukom.



No, Sećanje na Ameliju, smiruje situaciju i prebacuje se u zadimljeni prostor podrumske kafane, gdje u kasnim noćnim satima, bend pokušava završiti svoj set, ali im nekolicina pijanih kronera ot nikako ne dozvoljava. Zamislio sam da im se u tim trenucima pridružio Dana Colley iz Morphinea na saxu, međutim, to je ipak bio Petar Mihanović na trubi. Sećanje na Ameliju je ujedno odličan predah za prelazak na drugu stranu ploče, odnosno završnicu albuma, koju čine naslovna pjesma i još jedna pjesma zanimljivog naslova Ejmi (1983-2011-201?).

Grob počinje, kako i sam naslov sugerira, uz pastoralne klavijature da bi se pretvorio u gitaristički ep sa nevjerojatno upečatljivim i razumljivim textom, u odnosu na ostatak materijala.

"Ne ne dozvoli da ti majka umre ispred tevea
Ne ne dozvoli da ti majka umre
u flaši vina od teve kabla"

Uh! Mislim da sam nakon ove pjesme stao na odmorištu i dao si malo vremena za nastavak. Ostala mi je još jedna pjesma, ali nisam bio siguran da li je mogu poslušati nakon Groba. Ipak, nastavio sam dalje, a krenula je i Ejmi (1983-2011-201?). To je dvanaestominutni ep, s kojim završava ova trilogija. Ambijentalni intro koji traje preko sedam minuta skoro da uspije slušatelja relaxirati i učiniti da zaboravi na prethodnu pjesmu, međutim, očekivano, negdje pred kraj uz gitarističku baražnu paljbu, ipak ostavlja onaj nezgodan filing u trbuhu, koji ostaje čak i nakon smirivanja i završetka pjesme.

Nisam mogao vjerovati da sam dosad propustio četiri albuma ove fenomenalne grupe, ali srećom, sva su njihova izdanja dostupna za slušanje na njihovom bandcampu, pa sam taj zaostatak u zadnjih mjesec dana uvelike nadoknadio.

Ovo je album, najbliži širim masama, i možda ne ocrtava cjelokupni rad benda, koji je na prijašnjim albumima, puno teži za slušanje i primanje ga k sebi, ali upravo za početnika kao što sam ja, ovo je najbolja stvar za upoznavanje s bendom.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 25/10/2015