Premda zvuči kao da je se zbilo prije sto godina, ali kada je negdje krajem prošlog stoljeća era velikih izdavačkih kuća neslavno završila i s njihovom propašću počeo novi početak, ispušili su mnogi bendovi koji od tada više nisu mogli proći test prikladnosti za mase. Eksperimentalnost i neobičnost se više jednostavno nije isplatila, a svijet je postao za još jedan komad siromašniji. Pri tome se misli na globalne uvjete, jer kod nas diskografska apokalipsa je se desila već nekih desetak godina ranije, ako ne i prije. No, upravo u tom post-apokaliptičnom razdoblju osnovan je ovaj, danas tročlani beogradski bend, koji po svom stilu, ili bolje rečeno stilovima više nije imao nikakve šanse da uđe u katalog nekog većeg izdavača. Stoga se nisu ni žurili. Pa i za koga? Zvuk Consecration-a je već tada bio isuviše sofisticiran i napredan za većinu ovdašnjih i metalaca i rockera. Šest godina su podešavali svoj prvijenac "aux", i onda kad je konačno bio gotov za javnost, ozbiljnost novonastale situacije ih je pretekla i nitko kome su se obratili ga nije htio objaviti. Vjerojatno ne radi njegove kvalitete, već više radi toga što se nigdje nije mogao svrstati i jednostavno mnogi nisu znali što će s njim. Kako to već biva, stavili su ga na besplatni download, skupa s live albumom "2nd April 2008", koji je po zvuku bio još eksperimentalniji i obilježio daljnji razvoj ovog benda.

Godinu poslije snimaju studijsku verziju spomenutog live albuma, ali ovaj put ih je srećom otkrio zagrebački Geenger Records i pod svojim okriljem objavljuje novo izdanje nazvano ".avi". Moralo je proći četiri zime do njihovog novog albuma, koji je zapravo prvi dio od planirane trilogije. Na "Cimet" ovi Beograđani, za razliku od jako metaliziranog zvuka prošlosti, a ponajviše albuma "2nd April 2008", izrazili su više svoju post-rock komponentu. Dok su prije koristili i growl vokal, ovdje toga nema, što je očito odmah u uvodnoj istoimenoj pjesmi "Cimet". Poput psihotičnog pjeva morske sirene, vokal se razliježe preko psihodeličnih gitarskih pejzaža, a nastavlja se i u sljedećoj "Romantična policija". Glavni štimung "Cimeta" je većim dijelom mellow i pokazuje više melankoličnu stranu benda. Harmonija zvuka i ritma ovdje se piše velikim slovom, ne kao u bivšim radovima, gdje su se znali rasuti u kaotičnoj, ali izrazito snažnoj distorziranoj buci. Što je pomalo i razočaravajuća činjenica za one kojima, kao i autoru ovih redaka, live album "2nd April 2008" predstavlja, i pored lošije kvalitete snimke, do sada najbolji uradak ovih Beograđana. Jedino u polovini albuma s "Barikade" i u završnoj "Nestajanje" prekidaju sa smirenom atmosferom albuma i na njima Consecration još jednom oživljava žestoki duh navedenog, naživo snimljenog albuma. Čak su uveli i samplove govora od Bajage, a njihova tako rekući najkonvencionalnija i tekstualno najopširnija pjesma je "Praskozorje", koja se bez po muke može svrstati u fah psihodeličnog rocka. Ali možda i najveće iznenađenje dolazi u obliku akustičnog instrumentala "Ne dam ovaj dan još uvek", koja iako pokazuje široke horizonte ovog benda, nikako se ne uklapa u njegov zvučni koncept i djeluje naprosto izmješteno i deplasirano. Kao i kratka "Povratak aligatora", koja je potpuno suvišna i bespotrebna. Kako god, "Cimet" je, kao što je rečeno, prvi dio planirane trilogije i možda je to ključno za razumijevanje ovog albuma, a nadolazeći dijelovi bi onda trebali prikazati drugačije i puno vitalnije strane Consecration-a.

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 08/04/2013

PS: Cimetni cd slušat će Robert Bistrović iz Slavonskog Broda.