Pet je godina trebalo devetoročlanom ansamblu zvanom Drvored od osnutka do izdavanja albuma prvijenca Arhelino. Dosta je to vremena i album je prilično dugo bio u "evo, samo što nije" stadiju, ali to nije nužno loša stvar. Naime, Drvored je u međuvremenu izgradio određenu reputaciju live atrakcije koja je uvijek u stanju prikupiti dosta publike, a bogme i rasplesati istu - kako u Zagrebu tako i po obali. Sa statusom i popularnošću benda, rasla su i očekivanja vezano uz album, tako da moram priznati da sam bio prilično uzbuđen (a siguran sam i da nisam jedini) kad sam prije nekoliko tjedana konačno vidio informaciju da je isti ugledao svjetlo interneta. Preslušao sam ga u međuvremenu dovoljno puta da danas, na dan promocije tog izdanja u Tvornici Kulture, mogu podijeliti svoje mišljenje o njemu s vama.

Za one koji imaju preužurban tempo života da bi imali vremena za aktivnosti kao što je čitanje kompletnih recenzija albuma, mogu odmah napisati da kada bih ovo izdanje morao svesti na jedan epitet, rekao bih da je - šarmantno. Puno je čimbenika koji ga čine takvim, vjerojatno zato što ga je i radilo puno ljudi koji ga prekrcaše s puno zvukova. Drvored je onaj tip benda na koji ne možete ostati ravnodušni, nužno će u vama pobuditi reakciju. U mojim očima, već je to dovoljno da ustvrdim da je njihovo postojanje opravdano, da ne kažem i važno. Drvored je onaj tip benda kojeg u subotnjoj šetnji nekim europskim velegradom vidite kako sviraju na trgu pa zastanete i slušate ih pola sata, a zatim ispraznite džepove u njihov šešir. Muzika koju oni stvaraju je jedan iznimno pitak koktelčić svih mogućih utjecaja - od balkanskih i ciganskih preko francuskih do karipskih. Kao zakleti ljubitelj najstarijeg jamajčanskog ritma, naravno da bih ja najradije konstatirao kako je to sve ska. I jest, ska je. Ali je i puno više od toga, i upravo u toj činjenici leži najveća prednost ovog albuma. Svatko bi u njemu lako mogao pronaći neku pjesmu, ili barem fragment iste, koji pogađa njegov/njen senzibilitet i tjera da si to pusti opet. Ciljana je dakle publika ovom albumu gotovo pa najšira moguća. Ovako nećemu će svaki klub, kafić ili festival diljem svijeta otvoriti rado otvoriti vrata i ponuditi cugu. Još kad znamo da su smislili i vrlo efektan i prilično istinit naziv za svoj žanr (balkankan), preostaje samo poželjeti im da dobro natankaju rezervoar i krenu u osvajanje svijeta.

U nas, nešto slično ovome radi još samo Jeboton ansambl. I oni su isto vrlo šarmantni. Ali, Drvored mi se trenutno čini ipak jednim odvažnijim projektom koji sam sebe shvaća dovoljno ozbiljno da im lako moguće predstoji solidan uspjeh. Hoće li im za to ubuduće trebati pomoć neke izdavačke kuće, to ćemo još vidjeti - zasad su se odlučili na DIY pristup. Tako da album možete preuzeti besplatno s njihove bandcamp stranice. Zove se Arhelino i otvara ga programatska stvar Balkankan koja svojom zavodljivom i vrlo catchy melodijom daje prilično dobru i točnu viziju o onome što će se dalje događati. Kako sam ove momke i djevojke na koncertima zapamtio većinom kao uptempo zabavljače koji će dati sve da nas rasplešu, jedino čime sam ostao pomalo iznenađen je količina sporijih melankoličnijih šansona. Po mom su mišljenju te pjesme (More, Ona plovi i Baš sam sretan) ipak za nijansu bezličnije od ostatka materijala, i možda se moglo bez jedne od njih. Kad se već igram producenta, izbacio bih eventualno bio i jednu od zadnje dvije pjesme budući da ne pružaju puno toga što već nismo čuli na ostalima. Došlo bi se tada do minutaže od cca 45 minuta koju smatram optimalnom, ovako je album mrvicu predug ipak. Ponajbolje su stvari, osim spomenute uvodne, genijalan traditional ska instrumental Johnny Ketty u kojem brass sekcija zvuči kao da slušam Dona Drummonda, Tommyja McCooka i Babu Brooksa, cirkuska cabaret igranka La tangent na koju se jedva čekam izdivljati večeras, te dvije vesele poskočice koje predstavljaju srce albuma - Limena glazbo i Konobarica. U tim stvarima najbolje dolazi do izražaja još jedna zanimljiva komponenta albuma - tekstovi naime izbjegavaju bilo kakav društevni angažman, a nema ni puno ljubavnih tema. Većinom se tu radi o slavljenju malih svakodnevnih životnih situacija i crticama karakterističnim za ove prostore. Tu naravno pričam o onom dijelu izdanja koje ima liriku na hrvatskom, solidna porcija toga je na francuskom (harmonikaš i pjevač je iz Lyona) o kojem pojma nemam. Ali da to povećava kvocijent šarmantnosti, to je neupitno.

S produkcijske strane nema nikakvih zamjerki, dapače. Naravno da je teško ukomponirati toliko instrumenata u jednu zvučnu sliku, ali aranžerski je sve to fino poslagano na način da svatko ima svojih pet minuta bez nepotrebnog naguravanja. Prilično uspješno je, generalno gledano, u audio zapis prepisan identitet ovog mnogoljudnog kolektiva, ali to i dalje nije toliko luckasto, zabavno i uvjerljivo kao što je doživljaj gledanja te ekipe uživo. Čest je to slučaj kod bendova ovog tipa - svi vole otići na njihov koncert ali se rijetkima da slušati ih doma. Ovaj album sa svojom dužinom ne zove baš na ripitanje, to se mora reći. No, u svakom slučaju funkcionira kao više nego solidna pozivnica da večeras dođete u Tvornicu i tamo se iz prve ruke uvjerite kako to izgleda kad devetoro ljudi s lakoćom pretvara parter u plesni podij.

ocjena albuma [1-10]: 7

ujak stanley // 07/10/2015