Drugi album ove izuzetne pop skupine je pomalo razočarao predvidljivošću aranžmana i čistom stilskom popistikom. Premda se očekivao nastavak izuzetnog debija "Steve McQueen" koji je odlagan pune tri godine, jedina kompozicije koja ga obilježava jest "The golden calf", gitaristički pop prostorno obojenih gitara u kome Paddy izigrava vokal svojeg idola Paul Wellera.

Ta kompozicija potpuno odskače od materijala albuma koji je ujednačenog karaktera na granici crnog soul popa sedamdesetih i sentimentalnih zvukova Sade pod okriljem toplih zvukova i bogato naglašenih jednostavnih melodija. Od 10 kompozicija odskače raskošna soul gospel vokalizirana laganica "I remember that", zatim lagani pop silvestrovskog ugođaja "Nightingales", revijalni plesni pop raskošne i grandiozne orkestracije, pjesma "Hey Manhattan!" i iznenađujuća preteča trip hopa "Knock on wood" puna efekata i ambijentalnih upadica producenta Thomas Dolbya koji je očigledno ovdje prešturo iskorišten samo za produkciju četiri kompozicije, te mu izgleda nije bio dozvoljen eksperimentalno - ambijentalno - psihodeličan pristup što je velika šteta jer ovome albumu upravo to i manjka. Sve su to nježne i vrlo simpatične pop kompozicije, no suviše su ogoljene u jednostavan pop kostur. Ipak, veliki hit "The king of rock'n'roll" u Dolbyevoj produkciji pod referencama plesnog popa osamdesetih koji je obogaćen elektronskim efektima postao je najkomercijalnijim Prefab Sprout singlom i njihovom zaštitnom kompozicijom koja je tog ljeta bez problema parirala mnogobrojnim pop i house izvođačima u rasponu od The Style Council do Milli Vanilli i Rick Astleya.

Ovaj komercijalni duh albuma treba potražiti i u zahtjevu diskografske kuće CBS koja je Prefab Sprout onemogućila u kreativnoj slobodi, a i pritisak medija koji je izvršen na Paddya nakon epohalnog debija.

horvi // 25/09/2003