Prefab Sprout su nekoć bili veličanstveni pop band prije pojave shoegaza, grungea i brit-popa koji ih je pomeo u zaborav. Zajedno sa The Smiths, The Blow Monkeys, Sade, pa i prvim Stingovim solo albumima i još nekim, manje značajnijim imenima u 80-im su stvarali novi naraštaj publike kojoj više nije bio važan punkerski angažman ili sirova buntovnost rocka. Imali su nekoliko fenomenalnih albuma, drugi "Steve McQueen" (1985, UK no.21) bio je proglašen najboljom pop pločom godine u Britaniji, treći "From Langley Park To Memphis" (UK no.5) je otvorio široku lepezu soul-popa, a četvrti "Jordan: The Comeback" (1990, UK no.7) je bio nominiran za BRIT Award. Imali su i jedan ogroman hit koji se i danas s vremena na vrijeme čuje na našim radio stanicama - "The king of rock'n'roll" (1988, UK no.7).
Paddy McAloon
Tada je Paddy McAloon bio već tridesetogodišnjak, imao je malo dulju kaniranu kosu odrastavši kroz new-wave pop ogranak new-romanticsa što se i očitovalo u referencama glazbene smjese Thomasa Dolbyija koji mu je producirao neke od najznačajnijih albuma, te utjecaja David Bowiea, ABC, synth-popa, soula Steve Wondera, psihodelije Beach Boysa i soft-rocka Steely Dan, elem, prethodnice današnjeg indie-popa u kome su dozvoljene svakojake konfiguracije akustike, elektronike i različitih stilova. Danas je on skoro šezdesetogodišnji starac s dugom sijedom bradom i kosom, vid i sluh su mu oslabjeli, a zbog narušenog fizičkog zdravlja hoda sa štakom i sam se empatično opisuje kroz autobiografsku pjesmu "The old magician": 'stari čarobnjak se penje na pozornicu/ njegov rad se nije poboljšao s godinama/ promotrite otrcani šešir i rukavice/ djeluje umorno i nitko ga ne voli'.
Nema više bend koji se rasturio početkom 21. stoljeća nakon odrađene kratke turneje za posljednji bendovski album "Andromeda Heights" (1997, UK no.7), a jedini suradnik mu je mlađi brat Martin koji je tokom cijele karijere, još od 1978. bio zadužen za bas gitaru. Da ne bi bilo zabune, pod imenom Prefab Sprout tokom 21. stoljeća objavljena su još dva albuma, konceptualni "The Gunman And Other Stories" (2001, UK no.60) i "Let's Change The World" (2009, UK no.39) koji su bili ustvari Paddyijevi solo radovi, a jedan je i potpisan samo s njegovim imenom ("I Trawl The Megahertz", 2003, UK no.167). Ovdje je Paddy sve kompletno sam odsvirao - gitare, klavijature, bubnjeve, usnu harmoniku i po potrebi je programirao ritmove i pozabavio se sintetikom i radom na kompjuteru. Koliko god da se on ironično portretira i prikazuje kao stari ćoravi i gluhi prdonja, još uvijek je u punoj kompozitorskoj snazi. Simfonijski složene pop pjesme frcaju impresivnim koloritom, bogatim melodijama, kompaktnoj raslojenosti instrumentalizacije, a česta lirska dvosmislenost ponovno vraća onaj tihi borbeni duh ranih radova iz mladosti koji su imali cijeli niz sarkastičnih primjedbi zbog kojih je često bio na zubu kritičara sa znatno sniženim kvocijentom inteligencije.
Evo, već u samom uvodu, sjajnom i rasplesanom singlu "The best jewel thief in the world" pita 'što ti kreteni iz pakla znaju?'. Jasno, 'oni' ne znaju ništa, pa niti tko je i zašto najbolji kradljivac dragulja na svijetu. Na svoj način s mnogo poetskog plamena, nadahnuća s Mark Rothkom i romantičnog vokala koji se referira poput Martina Frya iz ABC, Paddy slaže kolekciju različitih uboda, injekcija, pikantno i inteligentno sročenih šminkerskih šala, puritanski čistih ironija o ovome svijetu koji funkcionira tako kako funkcionira, te se katkad prisjeti i nekih individualnih emotivnih zgoda ili odšeta poput ludog i nekad davno hiperaktivnog genijalca pop glazbe Briana Wilsona u posve zagonetne sfere gdje se ne zna šta je metafora, stvarnost, apstrakcija, mistika, religija, metafizika, mašta ili fikcija.
Svaka od ovih 10 pjesama ima svoju priču za razmatranje, bilo da se radi o jednostavnim, praktički kantautorskim kompozicijama za akustičnu staccato/legato gitaru ("List of impossible things", "Grief built the Taj Mahal", "Devil came a calling"), naslagama psihodeličnog synth-popa o Romeu i Juliji ("Adolescence"), kratkih soul/ soft-rock minijatura ("Billy", "The songs of Danny Galway", "Mysterious") ili posve kompleksnih glazbenih zahvata za piano, gitaru i sintetičke orkestracije (ponajbolja "The dreamer").
Ta njegova skladno uređena mješavina crnačkog soula i bijelačkog popa stopljena u fascinantnu kolekciju melodija s psihodeličnim intervalima dobrodošao je otklon od komercijalnog pop kičeraja u kome se više ne zna mjera sampliranog kokošarstva koje se poteže kao uobičajeni glazbeni normativ po cijeloj planeti. U neka sretnija i drugačija vremena, "Crimson/ Red" bi možda bio proglašen najboljim pop albumom godine, no kako se Paddyija sjećaju tek samo oni stari fanovi Moza i njegovih kovača, prvih albuma R.E.M. i onog nenadmašnog NME takmičenja u izboru albuma godine 1985. kada je Prefab Sproutu tu titulu ispred nosa oduzeo The Jesus And Mary Chain s debijem "Psychocandy" nakon čega se isti magazin već iduće godine pretvorio u nevjerojatni blamersko-trendovski poligon za vabljenje publike s puno manje mašte, tako je sasvim zadovoljavajući uspjeh činjenica da je album dosegao UK no.15. U ovakvom svijetu koji se fokusirao na internetsku trafiku bagatele i otmjene robe utrpane u istu kašetu, prava vrijednost ovog albuma i ne može isplivati na vidjelo. Od gomile albuma koji se objavljuju svakog dana, ovo jeste kap u moru, ali ona kapljica koja se vidi i s Marsa. Grimizno crvena točka koja svakako nije najbolji rad pod imenom Prefab Sprout, no nalazi se u gornjem domu iza njihova 2-3 najznamenitija albuma.
Naslovi: 1.The best jewel thief in the world, 2.List of impossible things, 3.Adolescence, 4.Grief built the Taj Mahal, 5.Devil came a calling, 6.Billy, 7.The dreamer, 8.The songs of Danny Galway, 9.The old magician, 10.Mysterious
ocjena albuma [1-10]: 8
horvi // 17/11/2013