U povijesti pop glazbe rijetki su bili izvođači koji bi svojim debi albumom ostvarili potpuni glazbeni, lirski, vokalni, instrumentalni, inovativan i kreativan vrhunac. Obično se to događalo na drugom ili trećem radu, a katkad i kasnije, no malo tko se može usporediti s najvećim pop iznenađenjem 1985. godine, skupinom Prefab Sprout čiji je debi album "Steve Mc Queen" proglašen najboljim pop albumom godine i dugo vremena ostao kultnim i gotovo nedostižnim radom.

Album je prvenstveno orijentiran na soul pop temelje Steve Wondera, Marvin Gayea i Motown produkcije, ali i art stilizacijama skupina Chicago ili Steely Dan, no osnova su izuzetno nadahnute pop pjesme koje su pružile adekvatan odgovor na trendove osamdesetih. Kultni glumac Mc Queen ovdje je poslužio za inspiraciju čudnih lirskih tema koje nadahnuće crpe iz njegovih filmskih rola koje je vođa banda - Paddy Mc Aloon oblikovao u varijantama od grubosti do krajnje patetike. Uvodna skladba "Faron Young" (Faron Young je bio country zvijezda pedesetih godina) je u svojem brzom rockabilly izdanju bila opaskom na novi američki trend toga vremena kojeg su pod referencama countrya, punka, rocka i folka najjasnije predstavljali "cow - punkeri" Jason And The Scorecers, Mojo Nixon, Long Riders, Rosanne Cash, Green On Red… U savršenom zvučnom ambijentu pjesma je stilski uklopljena u raskošan pop obogaćen banjom, breakovima, elektronskim efektima, psihodelijom, usnom harmonikom, synthom, te je najrockerskiji dio albuma. "Bonny" u izgubljenoj i čudnoj romantičnoj lirici pod okriljem plesnog popa i raskošnih boja klavijatura djeluje kao nastavak sjajnih tema Simple Minds albuma "New Gold Dream '81'82'83'84", dok je "Appetite" najmoćniji odgovor na tih godina minuli new romantics trend, pogotovo na ABC album "The Lexicon Of Love".

To je Paddyev odgovor na onaj dio albuma gdje su ABC zakazali - u eksplozivnim emocijama. Singl "When love breaks down" u sjetnom soul - pop ambijentu blistave prostorne produkcije čistoće zvuka je bio odgovorom na izvođače od Culture Club do Sade i The Style Council, a "Goodbye Lucille #1" s blistavim eksplodirajućim aranžmanom i patetikom je nedvojbenom pretečom brit pop autora u rangu Radiohead i Coldplay. Ostatak materijala odiše uglavnom soul pop stilizacijama patetike ("Hallelujah"), dinamičkog aranžmana ("Moving the river"), laganim swingom punim čudnih tekstualnih insinuacija i breakova ("Horsin' around"), a tri posljednje teme ("Desire as", "Blueberry pies" i "When the angels") provlače čudne konotacije starenja, patetičnih razmišljanja i svojevrsnih impresija koje zaokružuju ovo bezvremensko ostvarenje kao autentičan glazbeni primjer koji jednako dobro funkcionira i iz prizme sedamdesetih i osamdesetih, a i dvadesetak godina kasnije. Album je proglašen od strane britanske kritike najboljim pop albumom 1985., dok su tu titulu u rock kategoriji dobili The Jesus And Mary Chain za svoj također debi "Psychocandy".

horvi // 25/09/2003